Autor : Prof.dr Milan Milić

Komunikacija potiče od latinske reču communicare, što znači saopštiti, nešto učiniti zajedničkim. Uobičajeno mislimo da je naša medjusobna komunikacija najpre verbalna, zasnovana na misaonoj obradi informacija koje do naše svesti dolaze u formi opažaja, osećaja, emocija, medjutim to nije tačno.
Dokazano je da se zapanjujućih 90% naše komunikacije odvija neverbalno – mimikom, gestovima, držanjem tela, bojom glasa i njegovom jačinom, frekvencom govora, dikcijom, itd., dok je samo desetak posto vezano za sam sadržaj onoga što govorimo. To znači da mi faktički 90% poruka koje šaljemo i primamo od drugih, prepoznajemo neverbalnim signalima. Na šta nas to upućuje? Očigledno na to da rečima koje izgovaramo verujemo vrlo malo, a onome što ide kao njihova pratnja veoma mnogo.
Značaj neverbalne komunikacije je zaista veliki, ali to je tema za sebe i o njoj je napisano dovoljno knjiga, te se neću time dalje baviti. Pomenuo sam to samo da biste bolje razumeli udeo emocija u tome.
Pretpostavljam da je svima jasno da emocije nisu doživljaji kojima su reči dovoljne da bismo ih u potpunosti iskomunicirali. Dokaz je taj što i najbolji pesnici deluju mnogo ubedljivije ako oni sami, ili neko drugi, uživo govori te pesme, nego ako ih mi sami čitamo. Zašto je to tako, možete naslutiti iz uvoda – neverbalna pratnja.
Ali ponekad ni to nije dovoljno da bismo prepoznali neku emociju koju nam drugi želi saopštiti. Postoji još jedan uslov, koji ne važi za prenošenje drugih vrsta informacija. Reč je o empatiji.
Empatija
Termin empatija potiče od starogrčkih reči em – od, i pathos – emocija, i prevodimo ga kao uosećavanje ili uživljavanje. To bi značilo da možemo da udjemo u kožu drugog i osetimo njegovu emociju kao svoju, bez obzira koja vrsta emocije je u pitanju. Ukoliko ne posedujemo tu sposobnost da empatišemo sa drugim, nikakve reči i i njihova neverbalna pratnja neće moći da nam prenesu emocionalnu poruku. Svakako će i jedno i drugo pomoći da se naša empatija aktivira, no ako do toga ne dodje, mi nećemo uspeti emotivno iskomunicirati.
Odsustvo empatije bi komunikaciju medju ljudima svelo na razmenu bezličnih informacija, što bi ugrozilo zadovoljenje krucijalnih potreba čoveka. Razmena emocionalnih poruka je ono što je direktno povezano sa ostvarenjem mnogobrojnih potreba u nama, pošto su one jedini verodostojni predstavnici vrednosti koju imamo jedni za druge.
Jer, podsetiću vas, emocije nastaju procenom da je neka informacija značajna, tako da smo i mi i naši postupci, jedni drugima praktično informacija koja se procenjuje. Ukoliko proizvedemo emociju kod drugog ili on kod nas, onda znamo da mu vredimo, bilo da je emocija negativna ili pozitivna. Ako je emocija negativna, takve poruke su nam značajni orjentiri za dalje postupanje prema toj osobi. Ako su pak pozitivne, onda je to jedinstvena potvrda ispunjenja neke od potreba kojoj je taj drugi objekt zadovoljenja.
Zašto je to tako, zašto takvu orjentaciju ili doživljaj ispunjenja ne bi mogle da nam daju reči, čak i sa neverbalnom pratnjom? Odgovor je jednostavan i glasi: mi zaista verujemo jedino emocijama, i to kako našim, tako i onima koje empatijom prepoznamo kod drugih, što faktički dodje na isto, jer je opet reč o našem emocionalnom doživljaju.
Može nama, dakle, neko do sutra govoriti da nas voli, uvažava, da nam se divi ili nas poštuje, ili, na drugoj strani, da nas mrzi, prezire, da ga iritiramo, sve to će proizvesti slab utisak ukoliko nije ispraćeno autentičnom emocijom. Isto važi i za razne postupke, tipa da se neko uvek seti da nam čestita rodjendan, pomogne nas finansijski, odbrani nas kada smo napadnuti, ili nas, na drugoj strani, zaobilazi na ulici, ignoriše nas u društvu, odbije da nam pomogne u nevolji – u svemu tome će emocionalni doživljaj tih činova biti konačna presuda. Ne kažem da ovo neće imati nikakvog značaja za nas, da to nećemo vrednovati, medjutim ono što će uvek moći to opovrgnuti ili potvrditi su isključivo naše emocije povodom svega toga.
Ovo ne znači nužno da će naše emocije uvek biti proizvod ispravne procene, te da ćemo tako nastalim emocijama biti u pravu što se tiče te druge osobe, nego samo da njima jedino stvarno verujemo. Uostalom to nije ništa čudno, kada su uvek nastale iz onoga što je istina za naše biće, što ne znači da je to istina uopšte.
Bilo je već reči o tome, te ću vas samo podsetiti da je emocija samo vrh vektora sile čiji izvor jeste uvek u biću, odnosno proceni informacije u kontekstu dinamičkog odnosa raznih potreba u njemu. Ona procena koja prevlada u biću, to će biti njegova istina i time proizvesti emociju koja je zato uvek autentični predstavnik svog izvora. Neka ta procena bude i očigledna laž, za biće to može biti istina, jer je unutrašnja dinamika u njemu takva da mu je ta laž potrebna kao istina, i time je opet emocija autentično istinita iako nije iz prave istine.
Ovo se posebno vidi kod osoba čije potrebe su dugo nezadovoljene. Tipičan primer možemo uočiti kod ljudi koji čeznu za ljubavlju, pa se onda svaka reč ili gest tumači kao istinita emocija koja stoji iza, iako je faktički nema.
Iz tog razloga niko od nas ne može ciljano da „lažira“ emocije drugome, ili bar ne ubedljivo i u trajanju, sem ako taj drugi nije u iznudici i prihvata sve što mu se ponudi. U svim drugim slučajevima, sve i da hoćemo da glumimo emociju, to neće proći kod drugog, isto koliko ni mi sami nećemo uspeti u tome. Niko, naime, ne može da hoće nekog da voli, jer je to pametno, kao što ne može osećati prezir prema nekome, jer kažu da je to ispravno.
Ukoliko neko na ovo primeti da to ne stoji, da se emocije mogu ubedljivo odglumiti, i da su upravo glumci u pozorišnim predstavama i filmovima dokaz toga, ja ću ga upitati šta to onda razlikuje dobre od loših medju njima?
Ništa drugo nego sposobnost glumca da proda svome biću procene koje ima lik koji on tumači, što znači da u sebi oživi dinamiku zbivanja u biću tog lika, dakle da bude u njegovoj istini. I tek tada on može proizvesti emociju u sebi, koja će biti prepoznata od strane gledalaca, i tek tada će oni moći da veruju njegovim rečima. Paradoksalno, to je onda opet pre dokaz da se emocije ne mogu odglumiti, jer bez sposobnosti glumca da živi istinu svog lika nema ni ubedljive emocije.
Pritom su glumci ljudi kojima je to posao, koji su uz to i posebno talentovani, i na kraju, to je samo u jednom periodu vremena, niko to ne bi mogao postići u trajanju, a da se ne „ofira“. Koliko god da smo mi svi pomalo glumci amateri u svom životu, teško možemo postići taj stepen uverljivosti, i to je spoznaja koje smo svi svesni, pa i to ide u prilog verovanju svojim i tudjim emocijama.
Elem, pošto mnoge naše psihogene potrebe uključuju drugog, i ne mogu ih zadovoljiti nikakvi deklarativni činovi, već samo emocije koje prepoznajemo kod druge osobe kao objekta zadovoljenja tih potreba, postavlja se pitanje da li je empatija uslov bez koga te naše potrebe ne mogu biti zadovoljene? Po meni je odgovor potvrdan.
Potpuno odsustvo empatije kod nekih osoba, čini da su one ne samo invalidne u komunikaciji sa drugima, već i u realizaciji potreba u kojima su drugi ljudi objekt zadovoljenja. Te osobe nikada neće moći zadovoljiti potrebu za partnerskom ljubavlju, prijateljstvom, pripadanjem, i sl. prosto zato što neće moći prepoznati emocije bliskosti, intimnosti, nežnosti, odanosti, zahvalnosti, brižnosti, itd.
Neprepoznavanjem ovakvih emocija oni jednostavno ne mogu dobiti signal koji će njihovo biće uveriti da su te potrebe zadovoljene. Srećom, jako je retka pojava da neko ima apsolutni nedostatak empatije, nego je uglavnom reč o manjem ili većem deficitu iste. Kako nastaje ovaj deficit?
Empatski deficit – nastanak
Prvo moramo reći da se mi radjamo sa sposobnošću empatije. Iako je prisutna već u prvim mesecima života bebe kroz imitiranje izraza lica i reakcije na razne glasove, empatiju jasno prepoznajemo tek izmedju prve i druge godine. Tada dete počinje evidentno da pokazuje znake razumevanje tudjih emotivnih stanja. No kako u tom uzrastu još ne odvaja jasno sebe od drugih, dete će recimo utešiti drugo tužno dete načinom na koji bi ono samo bilo utešeno – daće mu neku svoju omiljenu igračku npr. Tu empatsku fazu psiholozi nazivaju egocentričnom.
Sa uzrastom od tri godine dete odvaja sebe kao posebnu osobu i prepoznaje da drugima za utehu treba ponuditi nešto što bi za njih bilo utešno, i to bi mogli biti rudimenti onoga što možemo nazvati altruistička faza. Sa daljim razvojem se ova veština povećava i dolazi do sve boljeg uosećavanja, pa se mogu prepoznati nijanse, složene emocije, ali i oživeti u sebi emocije koje neko prepričava da je imao u svom iskustvu.
Po svoj prilici je sposobnost uosećavanja dobrim delom stvar genetike, gde su neke osobe po prirodi više, a neke manje nadarene. Medjutim, mnogobrojna istraživanja nalaze da odnos sa primarnim objektom – uglavnom majkom, ima veliki uticaj takodje. Ukoliko majka nema razvijen empatski potencijal, ili ima, ali je previše nervozna, anksiozna, gruba, ona neće moći da prati emocije deteta. To će rezultirati razmenom vrlo konfuznih poruka izmedju njih, što kod deteta može kreirati stvaranje potpuno pogrešnih predstava o svojim i tudjim emocijama.
Primeri mogu biti kada majka na detetov plač uslovljen emocijom straha reaguje neadekvatno, recimo davanjem hrane, ignorisanjem, besom, ili panikom. Šta dete u slučaju ovakvih reakcija majke može shvatiti? Da ono ustvari ne oseća strah nego glad (hrana), da je to što oseća nebitno (ignorisanje), da je to što oseća pretnja većeg bola (bes), ili da takva emocija može rezultirati samo pojačanjem iste (panika). Još gori scenario nastaje ako majka u tom reagovanju na emocije deteta oseća jedno, a pokazuje drugo: recimo oseća bes, a pokušava da glumi blagost, ili paniči, a trudi se da deluje smireno.
Ukoliko se takve situacije ponavljaju, dete može usvojiti bar tri neadekvatna modela odnosa prema svojim emocijama, koji će negativno uticati na razvoj empatije:
1. pogrešno prepoznavanje sopstvenih emocija
2. shvatanje sopstvenih emocija kao pretećih doživljaja i njihovo potiskivanje, sa sledstvenim neprepoznavanjem ili selektivnim prepoznavanjem istih
3. odustajanje od pokušaja emocionalne razmene
Svi ovi modeli odnosa prema svojim emocionalnim doživljajima će rezultirati deficitarnom empatskom sposobnošću, odnosno nerazumevanjem tudjih emocija. Za empatiju je, naime, nužan uslov prepoznavanje i razumevanje sopstvenih emocija, a dovoljan uslov da ste motivisani da osetite emociju drugog. Setićete se da je nužni uslov ono bez čega nema teme, dok je dovoljan uslov ono što uz postojanje nužnog uslova ostavlja mogućnost da se nešto dogodi ili ne. Šta to znači u ovom slučaju?
U prvom modelu imamo nužan i dovoljan uslov, ali je nužni uslov neadekvatan. Bez tačnog imenovanja i razumevanja psihološke pozadine sopstvenih emocija, neće postojati pravi parametar za poredjenje emocija koje je osoba primila u sebe od tog drugog. To figurativno izgleda kao da Englez, koji je učio japanski, pokušava da čita originalne Konfucijeve spise.
Razlog ovog deficita je dat u gornjim primerima, gde je nadekvatna reakcija majke uticala na stvaranje pogrešnog emocionalnog rečnika. Jer koliko god da su emocije naš urodjeni potencijal, njihovo prepoznavanje i razumevanje je nešto što se uči kroz odrastanje. Pomoć odraslih je u prvim godinama života neophodna da bi dete moglo dobiti potvrdu da je ono što oseća zaista to, da bi po tome kasnije uočavalo slične emocije kod drugog, i konačno da bi na njih umelo adekvatno da reaguje.
U modelu broj dva, emocije su shvaćene kao nešto što donosi samo bol, pa se mahom postiskuju u izvansvesno i ostaju u tami neosvešćenog, neprepoznatog.
Već rekoh da praktično nema osobe koja ne osvešćuje nijednu emociju, ali ta selektivna emocionalnost takodje vodi značajnim problemima u sferi empatije. Obično takve osobe i dalje zadržavaju sposobnost registrovanja bazičnih emocija (bes, trah, tuga, radost), no sve drugo je u sferi opcionog i skroz individualnog. Zato ti ljudi ne mogu kod drugih prepoznati ništa što ni sami ne mogu registrovati, imenovati i razumeti.
Kada bi koristili istu figuru kao kod prethodnog modela, mogli bi reći da bi ovde pomenuti Englez nastojao čitati Konfucijeve spise na svom maternjem jeziku, ali sa rečnikom deteta od pet godina. Jasno je da i u ovom modelu imamo problem sa nužnim uslovom, koji je takodje neadekvatan, samo na drugi način.
Skupno bismo mogli reći da oba modela dovode do velkih problema u emocionalnoj razmeni, upravo zato što i kod jednog i kod drugog postoji dovoljan uslov, tj. osoba teži emocionalnoj razmeni za koju nije kompetentna.
Za razliku od prethodnih, treći model u potpunosti zadovoljava nužni uslov, no nema dovoljnog uslova. Osoba dakle ima sve ono što bismo nazvali ceo raspon emocionalnog doživljavanja i razumevanja, znači nužan uslov, ali nema motiv za investiranje u emocionalni svet drugog. Vraćajući se opet na onog Engleza, mogli bi reći da je u ovom slučaju on filozof po obrazovanju, spisi su na engleskom, ali ga to ne zanima, tj. čita bez razumevanja.
I ovde je obično u pitanju blokada nastala u detinjstvu, gde se od druge osobe dobijala potvrda i naučio emocionalni rečnik, ali je od toga bilo samo štete. Naime, takva deca su kod majki uočavala ceo emocionalni raspon, no nikad umirenje ili razmenu koja bi donela neko zadovoljenje. Zato su usvojila model okrenutosti u svoj svet i oslanjanja na sebe same.
* * *
To su dakle neki uobičajeni modeli empatskog deficita i pretpostavljeni modeli njihovog nastanka. Iako to može delovati jasno, kada govorimo o osobi koja prepoznaje svoj empatski deficit, ili je to stručno dijagnostikovano, u svakodnevnom životu to nije uvek tako jednostavno. Naime, s obzirom da empatija uključuje uvek najmanje dva aktera, neretko se dogadjaju nesporazumi, pa i svadje oko toga ko je kakvu emocionalnu poruku poslao, i ko je kako to razumeo. Zato ćemo se sada malo time pozabaviti i time privesti kraju ovaj komunikacioni aspekt emocija.

Emocionalno-komunikacioni zapleti
Verovatno ste i sami doživeli, ili bili svedoci scene u kojoj akteri u emocionalnoj komunikaciji nisu u saglasnosti, pa recimo akter X tvrdi da prema akteru Z oseća neku emociju, koju ovaj poslednji ne oseća. Uobičajen primer su emocije povezane sa potrebom za ljubavlju – nežnost, toplina, posvećenost, odanost, ali mogu biti i neke druge, tipa poštovanja, divljenja, uvažavanja, pa čak i neke negativne, tipa ljubomore, besa, ljutnje, itd. Tada se postavlja pitanje kod koga postoji kvar na tim emotivnim talasima?
Po mom mišljenju, odgovor na to pitanje teorijski sadrži više mogućnosti:
1. Akter X zaista šalje autentičnu emocionalnu poruku, i verbalno i neverbalno, ali je adresa pogrešna, te poruka ne stiže gde treba – do pravog mesta u biću aktera Z. Primer: akter X je empatski procenio da je akter Z pedatna osoba, koja voli čistoću, pa mu za rodjendan kupuje usisivač. Istina je da akter Z to radi kompulsivno, jer ne može da podnese unutrašnji pritisak, koji mu stvara nered. Rezultat: akter Z oseća razočaranje ili tugu povodom poklona. Obrazloženje: akter X zaista oseća autentičnu naklonost prema akteru Z, no ne poznaje ga, što je uslov da bismo govorili o tome da je akteru X stvarno stalo do aktera Z. Do ovog poznavanja se dolazi koliko kognitivnim, toliko i više empatskim putem. Prema tome, akter Z ispravno ocenjuje da emocionalna poruka naklonosti aktera X nije autentična, odnosno akter X ima problem sa empatijom.
2. Akter X misli da oseća nešto što faktički ne oseća, što akter Z prepoznaje kao laž. Primer: akter X se izvinjava akteru Z zato što se nije javio telefonom po dogovoru koji su imali, smatrajući da je to sasvim dovoljan i opravdan razlog, te da nema razloga za ljutnju. Rezultat: akter Z oseća da ga akter X ne uvažava, što može ići u emocionalnoj formi besa, povredjenosti, razočaranja. Obrazloženje: neko ko se uvažava, taj se ne zaboravlja, ma koliko akter X tvrdio da uvažava aktera Z, i da se to dogodilo slučajno. I u ovom slučaju akter Z je u pravu kada ocenjuje da akter X nije u dosluhu sa svojim emocijama, pa time ni dovoljno empatičan.
3. Akter X šalje autentičnu poruku na pravu adresu, no tamo niko ne otvara, tj. akter Z nema emocionalni raspon da tu emociju prepozna. Primer: akter X oseća nežnost i posvećenost prema akteru Z, te se maksimalno trudi da mu ugodi. Rezultat: akter Z je emocionalno ravnodušan ili čak to oseća kao neprijatnost. Obrazloženje: akter Z ne može da prepozna dublje emocionalne poruke iz potrebe za ljubavlju, čemu je uglavnom razlog strah od povredjenosti, koji bi takvo emocionalno otvaranje učinilo mogućim. Zato se kod aktera Z stvorila emocionalna blokada i nemogućnost osvešćivanja takvih emocija, što je dovelo do izostanka tih emocija u njegovom emocionalnom rečniku, i time „čitanja“ istih kod drugog. U ovom slučaju, greška je, dakle, u deficitarnoj empatiji aktera Z.
4. Akter X ima autentično osećanje koje akter Z prepoznaje kao takvo, ali je intenzitet osećanja aktera X nedovoljan za prepoznavanje značajnosti od strane aktera Z. Primer: akter X oseća tugu zbog gubitka koji je doživeo akter Z. Rezultat: akter Z je ljut. Obrazloženje: intenzitet tuge koju oseća akter X je nedovoljan da bi akter Z to osetio dovoljnim za umanjenje svog bola, kroz deljenje sa akterom X. Po tome je akter Z u krivu, jer njegova empatija manjka u proceni da akter X prosto ne može da oseća više od toga.
Izvesno je da ovim mogućnostima empatskih zapleta nisam iscrpeo sve ono što može biti problem u emocionalnoj komunikaciji, no mislim da ste shvatili poentu. Očigledno je da greška teorijski može biti i na jednoj i na drugoj strani aktera u toj relaciji, medjutim, u realnom životu greh ide mnogo češće na dušu onog aktera koji šalje neku emocionalnu poruku. Preciznije rečeno, to bi bio onaj akter čija emocija, ili neki drugi čin – verbalni iskaz, gest ili ponašanje – proizvodi kod drugog aktera neku emocionalnu reakciju.
S obzirom da su emocije motivi, jasno vam je da ovi drugi činovi – iskaz, gest, ponašanje, koji nisu sama emocija, takodje idu iz tog izvora, tako da onaj akter koji reaguje na njih, ispravno procenjuje da postoji neka emocija u njihovoj pozadini i zato je tu reč o empatskoj proceni. Elem, onaj koji prima tu neku emocionalnu poruku, po odbranjivoj logici, mora imati prednost u sudjenju o autentičnosti te poruke. Kako?
Jednostavno, jer moramo poći od pretpostavke da većina ljudi ima makar solidnu emocionalnu pismenost, pošto su emocije nešto što je naša inherentna odlika, kao što su nam to ruke ili noge. Kao što ne možemo postaviti parametrom normalnosti ljude bez ruku i nogu, tako ne možemo uobičajenim smatrati ljude sa defektom u emocionalnoj pismenosti. Polazeći od te pretpostavke, sve ostalo prosto sledi kao implicitno.
Ko može stajati iza logike da u slučaju dve emocionalno pismene osobe, ona koja šalje emocionalnu poruku ima presudnu ulogu u oceni njenih osećanja prema primaocu, a ne sam primalac? Drugim rečima, ako je osoba X uverena da svojom emocijom ili kakvim drugim činom šalje poruku osobi Z da je voli, a osoba Z se u vezi sa tom porukom oseća prazno i nevoljeno, možemo li zdravorazumski tvrditi da je osoba Z u krivu? Ako bismo tako nešto prihvatili logičnim, onda bi to bilo isto kao u pominjanom primeru sa pogrešnom adresom – kriv je primalac što adresa nije tačna!?
Uz sve ograde koje teorijski stoje, u praksi nema osnova za sumnju da je primalac emocionalne poruke presudan u oceni autentičnosti emocije pošiljaoca.
* * *
Na kaju bih dodao da se empatija velikim delom uči, što ste verovatno mogli naslutiti iz onih primera sa odnosom majke i deteta. Koliko god da su, naime, emocije naš urodjeni potencijal, njihovo prepoznavanje i razumevanje je nešto što se uči kroz odrastanje i zašta je potrebna pomoć odraslih.
Kada majka odgovori na pravi način na emociju koju beba oseća, ono tako, pored zadovoljenja potrebe, stvara i početke spoznaje o tome koja je emocija u pitanju. Prosto ta polarnost u majčinoj reakciji, tipa strah bebe – činovi umirenja, ili tuga – činovi utehe, kroz svoju suprotnost začinje proces prepoznavanja sopstvenih emocija. Kasnije, kada dete progovori, vrlo je značajno da majka pojašnjava detetu svoja osećanja, kao i da mu pomogne da da formuliše ono što ono samo oseća. I jedno i drugo je krucijalno da bi dete naučilo jezik emocija i razvijalo empatske sposobnosti.