Dobro ste pročitali, ja sam uveren da mi imamo autentičnu potrebu za savršenstvom, čiji simbol u svetu predstavlja lepota. Pretpostavljam da će neki od vas ovaj moj stav primiti sa dozom sumnjičavosti, možda i otpora, no svakako će većina imati neka pitanja u glavi.
Kakva sad potreba za savršenstvom, kad je opšte poznato da savršenstvo ne postoji u ovome svetu? Pa čak i da postoji, svakako nam nije dostižno, što opet dodje na to da za nas ne postoji. I kako onda može postojati potreba za nečim što ne postoji, što se ne može dostići? Zar nisam rekao da svaka potreba ide uz moranje i da za ostvarenje svake potrebe postoje i odredjene sposobnosti? Kakve sposobnosti onda treba imati da bi se ostvarilo neostvarivo? Logički nemoguća misija. Na kraju, kakve veze sad ima lepota, zašto znak jednakosti sa savršenstvom? Kako su te dve stvari u konekciji jednakosti?
Svestan tih neodumica, pre nego što krenem sa emocijama iz ove grupe, smatram potrebnim da sebe pojasnim postavljajući pitanja i dajući odgovore na njih. Podjimo redom.
Postoji li savršenstvo kao takvo? Apsolutno da. Iznenadjeni ste? Nemojte biti. Svuda oko nas, uključujući i nas, je Božije savršenstvo u svom punom sjaju, i to eonima unazad. Ni jednom atomu u ovom univerzumu se ništa ne može ni dodati, ni oduzeti; svaki je na svom mestu, savršeni deo savršene celine. Drugačije se to ne može posmatrati, jer ako je od savršenog Tvorca, ni njegovo delo ne može biti nesavršeno.
Pa sve i da ne verujete u Tvorca, nepojmljivo dugo trajanje ovog nepojmljivo složenog univerzuma predstavlja poprilično ubedljiv dokaz savršenog mehanizma. To je apsolutna istina, i kada bi mogli do nje mi bismo ovo ne samo razumeli, nego i znali, ta istina bi oživela u nama i mi bi osvestili savršenstvo. Ovo osvešćivanje bi nas uvelo u svet bezmerne lepote sveukupne harmonije, što inače dotičemo tek ponekad u susretu sa lepim. Ali avaj, ne biva, ne možemo otvoriti ta vrata, i to nas vodi sledećem srodnom pitanju.
Postoji li savršenstvo u ovome svetu? Ukošenost drugog dela ovog pitanja treba da vas upozori na posebno značenje. Čim smo, naime, rekli u ovome svetu, mi smo implicirali da neko taj svet percipira, spoznaje, da on više nije po sebi, nego je nečija predstava. Naravno, reč je o nama, kao subjektu za koga je svet i mi u njemu objekt, da ne kažem predstava subjekta.
E pa za nas kao saznavaoce ovaj svet i mi u njemu je sve samo ne savršen. Za nas i samo za nas, zbog naše limitiranosti, savršenstvo dakle ne postoji i ne može postojati. Čovek će svemu naći manu, i sebi, i drugima, i svetu, jer, s jedne strane, nesavršeno ne može spoznati savršeno, pri čemu mislim na naš razum i um, a s druge, svet će uvek biti naš limit u ostvarenju naših potreba, što nam proizvodi bol, koji mi nikad nećemo moći videti drugačije nego kao nesavršenost.
Prema tome, tačno je i da savršenstvo postoji po sebi, kao i da za nas ne postoji, jer ga ne možemo spoznati. Medjutim, kako je naše biće deo tog sveopšteg savršenstva po sebi, mi negde duboko u sebi osećamo da savršenstvo kao takvo postoji, iako tu istinu nikada nećemo do kraja osvestiti. Zato mi ipak imamo potrebu za savršenstvom, bez obzira što nam je kao takvo nedostižno.
Ovo obrazloženje potrebe za savršenstvom bi možda i delovalo nategnuto da ne postoji još jedan argument koji ide u prilog tome. Reč je o lepoti kao simbolu savršenstva u ovome svetu, dakle nečemu dostižnom. No to nas odmah vodi pitanju šta je to lepota?
* * *
Lepotu ovde treba shvatiti kao nešto što prevazilazi uobičajenu upotrebu reči „lepo“. Mi, naime, mnoge objekte koji su prikladni za zadovoljenje naših potreba nazivamo lepim, kao i osećanja koja imamo kada te potrebe zadovoljimo, ali ovde je reč o nečemu drugom. Lepota na koju ja mislim je estetske prirode, dakle ono njeno pojmovno odredjenje koje pokušava da definiše estetika.
Estetika (grč. onaj koji primećuje, osetljiv) je inače grana filozofije koja se bavi proučavanjem lepog i zajedno sa etikom spada u filozofsku oblast aksiologije (grč. aksios – vredan), koja izučava teoriju vrednosti. Osnovni problem estetike je šta je to što podrazumevamo pod lepim i lepotom?
Kroz istoriju su se te pozicije menjale, od Platona i njegovih uverenja da je samo Ideja lepote lepa po sebi, jer je sve drugo lepo samo u odnosu na nešto drugo, preko srednjevekovnih učenja da je lepo ono što predstavlja istinu najvišeg stepena stvarnosti, do vremena empirista koji su lepotu sveli na „sposobnost nekog objekta da proizvede odredjeni tip užitka“, što se svodi na ukus. I dan danas nema dogovora oko toga šta je to lepo i po kom osnovu to možemo suditi, i da li lepota uopšte podleže nekom rasudjivanju, ili je potpuno subjektivna kategorija, te to ostaje kao trajni izazov u estetici.
Verujem da biste i bez ovih estetičkih nedoumica razumeli da nije lako odrediti šta je to lepo po sebi. Ja ću pod tim estetski lepim, u pojavnom smislu, ovde podrazumevati jedan široki životni okvir, koji uključuje razne objekte, kao što su: lep pejzaž, miris nekog cveta u letnje jutro, pogled na orla u letu, nadahnjujuća muziku, književno ili filozofsko delo koje nam otvara novu dimenziju spoznaje, neki redak komad nakita ili nameštaja, vredna slika, pa sve do duhovne ili fizičke lepote neke osobe.
Ovo, i mnogo šta drugo, predstavlja lepotu kao esteski doživljaj, što mahom pecipiramo čulima. Ono, pak, što stoji iza te pojavnosti je velika zagonetka, što nas vodi sledećem pitanju.
Šta to znači da je lepota simbol savršenstva u svetu? Na to ću odgovoriti kontrapitanjem: šta bi drugo u toj osvešćenoj lepoti moglo izazvati emocije tipa divljenja, oduševljenja, inspiracije, zanosa, ekstaze, zaljubljenosti i sl.? Nešto obično, banalno, prolazno, smrtno? Ne, takve emocije može stvoriti samo procena da je nešto toliko lepo da je nedodirljivo, nekvarljivo, večno, puno, celo, jednako savršeno. Zato ja mislim da iza tog doživljaja lepog stoji procena da smo na momenat dodirnuli savršenstvo.
Koliko su te naše procene zaista realne, to nije važno za ovu temu, već fakat da smo svi osetljivi, odnosno imamo spremnost da ih pravimo. I ne samo da imamo spremnost, kao neku pasivnu sklonost da tako reagujemo, nego mi lepotu kao simbol savršenstva aktivno tražimo.
Ovo je blisko uvezano sa pitanjem zašto ne bismo tražili savršenstvo umesto lepote, zašto uopšte lepota ovde dolazi u pravi plan? Razlog je taj što mi savršenstvo, kako je rečeno, ne možemo doživeti i osvestiti kao takvo, pa čak ni zamisliti, pa se ova potreba u svojoj realnosti upravo doživljava kao potreba za njenim simbolom – lepotom. Zato je u naslovu izmedju savršenstva i lepote postavljen znak jednakosti, iako je lepota samo forma pojave savršenog.
I ja ne bih bio ja, kada ne bih išao dalje i kao najveću lepotu – simbol savršenstva video jedino istinu, makar bila i ona nama dostižna, jer ona jedina na ovome svetu nema nijednu manu. Dobro može biti bolje, slobodno slobodnije, vrlo vrlije, srećno srećnije, zadovoljno zadovoljnije, lepo lepše, mirno mirnije, samo istinito ne može biti istinitije, kao što ni Bog ne može biti više Bog. I jedini atribut kojim se mogu procenjivati svi objekti na ovome svetu, kao i svi atributi kojima se ti objekti procenjuju, je njihova istinitost.
Po definiciji savršenog nedostižna u celini, istina u svakom svom dostižnom deliću predstavlja ultimativnu lepotu iza svake lepote. Zvuči čudno, ali je tako. Istinite spoznaje predstavljaju naš proboj u svet onog savršenog sveta, koji nam je generalno nepristupačan i otvara nam se pred očima samo u tim trenucima susreta sa lepotom. Tada i samo tada nam je omogućeno da privirimo u svet iza ovog sveta, u ono što je savršenstvo po sebi.
U tom smislu, istinite spoznaje o nama, ili preciznije, fragmenti nedostižne istine našeg bića, predstavljaju po meni lepotu najveće vrednosti. Jer, šta bi to za nas bilo važnije od istinite slike sebe, koju slažemo kroz život kao nikad završeni mozaik? I šta bi moglo biti lepše od razumevanja sebe u istini? Ne znam da li ste nekad osvestili taj momenat kada saznate nešto o sebi, neku istinu koja vam je bila pred očima tolike godine i odjednom se otvorila pred vama u svoj svojoj prozirnosti? Začudjujući doživljaj. Kao da ste se u momentu sreli sa Tvorcem i on vam značajno klimnuo glavom, potvrdjujući da ste na pravom putu.
Šta je to ako ne ultimativna lepota, povezivanje, makar i kratko, sa sveopštom istinom, harmonijom, savršenstvom, i vašem mestu u svemu tome. Pa čak i da u tome ne vidite lepotu, kao ja, kako ćete upiti lepotu svega drugog, ako bar ne nazirete onoga ko tu lepotu prima? Bez toga će taj simbol savršenstva, koji nije drugo do sveopšta istina, proći pored vas i možda vas samo okrznuti u prolazu. Mi smo deo tog celog, i to ne bilo kakav, nego onaj bez koga ne da nema celine, nego nema ničega. Prema tome, ukoliko ne spoznamo sebe nikad nećemo moći da sa povežemo zaista sa lepotom i ispunimo svoju potrebu za savršenim, konačno za smislom.
Po svemu rečenom, lepota nije nešto na šta naidjemo usput, neki slučajni prijatni doživljaj, bez koga možemo i koga ne tražimo. Uz malo hrabrosti, usudjujem se čak tvrditi da je ova potraga za lepotom = savršenstvom ustvari ona čuvena potraga čoveka za smislom. Postoji nekoliko argumenata koji podržavaju ovu moju smelu tvrdnju.
* * *
Jedan bi bio različitost ukusa, tj. različitost merila za lepo – savršeno, što se baš uklapa u širinu pretpostavki onoga što zovemo smisao života. Za nekoga su to deca, nekome je to sreća, za trećeg ljubav, za četvrtog čist hedonizam, petome je to uspeh ili slava, nekom šestom duhovno uzdizanje, itd. Iako medju ovim kandidatima za smisao ima onih koji se ne bi mogli apriorno svrstati u „estetsku lepotu“, potpuno sam uveren da je trenutak u kome se ti ciljevi ostvaruju blizak doživljaju takve lepote.
Drugi bih našao u logici da smisao nešto zaokružuje, daje doživljaj celine, što isto tako ne može biti drugo do savršenstvo.
Treći bih postulirao na prolaznosti kao onome što oduzima smisao svemu oko nas. A kako savršeno kao atribut uključuje i neprolaznost, odnosno isključuje svaki atribut ne-savršenstva, gde spada i prolaznost, tako bi jedini kandidat za smisao moralo biti tako nešto. I ovde nemojte biti u zabuni, estetski doživljaj lepog je besmrtan – smrtnost pripada samo onoj lepoti koju vezujemo za svakodnevna zadovoljstva.
Četvrti bih video u snazi emocionalnog doživljaja koji lepota ostavlja na nas. Ako se setimo da emocija u osnovi nastaje u proceni onoga što nam je važno, značajno za ostvarenje naših potreba, za očekivati je da ono što nam je najznačajnije stvara i najintenzivnije emocije. Tako posmatrano, pored emocija vezanih za očuvanje života u biološkom i psihičkom smislu, lepota kreira najjače emocionalne doživljaje.
Konačno, malo ko se pohvalio da je zaista pronašao smisao života, što je takodje povezano sa faktom da je nama savršenstvo kao takvo nedostižno. Uprkos tome, neodoljiva privlačnost savršenstva čini da neumorno tražimo lepotu u svetu, kao njegov dostižni simbol.
* * *
Sve u svemu, emocije koje slede su isto toliko lepe i retke u našim životima, koliko je i lepota po sebi retka, i savršenstvo u celini nedostižno. Neka naš život u svakodnevici izgleda ophrvan emocijama drugačijeg značenja, i samim tim ukazuje da je sve to drugo važnije, nemojte nikad poverovati da potreba za savršenstvom, očitovana u magnetskoj privlačnosti lepote predstavlja nebitnu stvar. Ona je uvek tu, makar i u pozadini sivila običnosti, i ne prestaje da motiviše na potragu. Dokaz je i mučnina s kojom živimo rutinizirane dane, u čijoj osnovi najpre možemo tražiti odsustvo lepote.
Najzad, kada se lepota pojavi, onda se pojavi i neka od sledećih emocija: divljenje, oduševljenje, nadahnuće ili osećanje inspiracije, zanos ili ekstaza, zaljubljenost, obožavanje. Zainteresovani mogu otima emocijama pročitati u knjizi Čovek u istini.

Autor: Prof.dr Milan Milić