Sistemski pristup kaže da promena u jednom delu obavezno izaziva promenu u čitavom sistemu.  Kako jedan član porodice proživljava burnu i dramatičnu promenu iz deteta u mladu osobu, tako da nas ne čudi tvrdnja da se porodica sa adolescentom nalazi u najburnijoj fazi svog životnog ciklusa. Različite životne faze zahtevaju ponovno prilagođavanje i adaptaciju čitavog porodičnog sistema, tako da  članovi porodice moraju da budu fleksibilni i adaptibilni  u odnosu na novo nastale okolnosti. U tim tačkama mogu se razviti razni simptomi, teškoće i problemi. Najmlađi članovi porodice u  fazi adolescencije prolaze kroz veoma značajan razvojni proces, praćen brojnim psihofizičkim promenama, a odnos roditelja prema tim promenama jedan je od ključnih faktora uspešnosti čitavog procesa. Porodica je dakle pred velikim izazovom, a na roditeljima je velika odgovornost.

Porodica sa adolescentom je faza od detetovog ulaska u pubertet i traje do njegovog izlaska iz porodice. Karakteriše je potreba za reorganizacijom celog sistema, hijerarhije, raspodele moći i uloga, kao i potreba za što propustljivijim granicama naspram spoljašnjeg sveta. Adolescenti unose novine u porodicu, izazivaju njene vrednosti, traže promenu, ali i podršku i sigurnost. Razvojno rastrzani između težnje za odrastanjem i dečije potrebe za roditeljskom zaštitom i brigom, emotivni naboj je ono što karakteriše porodične odnose. Neusklađenost roditeljskog i spoljašnjeg sistema može biti izvor problema, razvoja simptoma, kako kod adolescenta, tako i kod roditelja. Pobuna protiv roditelja kojom adolescenti razvijaju vlastiti identitet može postati problem koji može biti nastavak ranijih emocionalnih i razvojnih poteškoća koje nisu adekvatno rešavane. Ovaj period karakterše i preispitivanje propusnosti granica. Ako su granice suviše zatvorene i porodica ne dopušta prodor uticaja, porodični odnosi bivaju umreženi, a pravila rigidna. Ovakva porodična dinamika ne pruža mogućnost za adekvatan razvoj i diferenciranje mladih. Ukoliko su porodične granice suviše otvorene što omogućava nekritički prodor spoljašnjih uticaja porodica dolazi u opasnost gubitka vlastitog identiteta. Ukoliko porodica nema razvijen kapacitet za promene suočava se sa problemom konflikta na relaciji adolescent-roditelji.

Odnos roditelja prema deci se može razvrstati u tri stila vaspitanja: autoritaran, demokratski i lesefer (laissez faire). Previše strog način vaspitanja (tzv.autoritaran stil) se zasniva na isticanju roditeljske moći na negativan način („Tako je zato što ja tako kažem, moraš da me slušaš“), kažnjavanju za svaku sitnicu, bez uvažavanja mišljenja deteta. Takav stil vaspitanja koji se zasniva na strahopoštovanju stvara nesigurne osobe, koje ćute kod kuće a van kuće obično prave haos u pokušaju smanjenja napetosti i generalizovane anksioznosti (na opštu nevericu njihovih roditelja kada im se to saopšti). Potpuno suprotan je popustljivi stil (lesefer) je kada se deca „sama podižu“, sama donose odluke, zbog čega su prilično dezorjentisana jer nemaju stabilan oslonac i kome da se obrate za pomoć, što dovodi do neodgovornog ponašanja. Kao najbolji se pokazao „umeren“ stil vaspitanja, koji se sastoji u poštovanju ličnosti deteta, dogovaranju, usmeravanju na socijalno poželjna ponašanja. To je individualni pristup prilagođen detetu koje se prati i podržava, a opet se kod njega razvija samostalnost. Predstavlja kombinaciju emocionalne topline i roditeljske kontole, podstiče radoznalost, kreativnost i nezavisnost, a dovodi do emocionalne uravnoteženosti, jer dete nije zbunjeno kao u slučaju promenljivih kriterijuma roditelja, već doslednošću u ponašanju (uz koje dobije pojašnjenja). Stil vaspitanja popularno nazvan „zlatna sredina“ je posebno važno ispratiti tokom puberteta, a ključna reč je obostrano poverenje koje se izgrađuje. To znači da se kod deteta podstiče razgovor o raznim temama još dok je malo, nema tabu-tema, o svemu se može razgovarati. Samo na takav način će se dete otvoriti i kada mnoge ozbiljnije teme dođu na red. Ako je prestog sistem kažnjavanja, dete će se zatvoriti i zbog straha od kazne počeće da krije, a tako se gubi poverenje i ulazi u začaran krug. Dobro je pričati o sopstvenim dilemama i načinima razrešavanja tokom odrastanja, kao i iskustvima svojih prijatelja. Roditelji treba da skinu oreol svemogućih, da se odreknu sopstvenog narcizma i otvoreno pričaju o svojim neuspesima, kojih je sigurno bilo tokom sazrevanja, a dešavaju se i u odraslom dobu. Zato bi trebalo da tetke i ujaci imaju posebno mesto tokom odrastanja, jer posmatraju stvari iz više perspektiva, bliski su a opet imaju dovoljnu distancu da budu objektivni.

Praktični zadaci koji se postavljau pred roditelje i adolescenta su izraženi u vidu stalnog redefinisanja ponašanja, uloga, granica, adekvatanog balansa kontrole i slobode, reuspostavljanje novih pravila i izmena rutine. Problemi nastaju i kada roditelji u strahu od nadolazećih promena i nemogućnosti zadržavanja ranijih obrazaca odnosa, ne pokazuju dovoljnu fleksibilnost i meru u pokušaju da zadrže kontrolu (u smislu granica i pravila) i dovoljno puste svoje dete da istražuje svet. Veliki izazov za roditelje predstavlja sposobnost za fleksibilnost vezanu za promenu i eventalni gubitak kontrole; kao i strah od seksualnosti i odradstanja dece.

Kada se proceni da simptom kod adolescenta ima ima neku funkciju u porodičnom sistemu zahteva se porodična tetapija. Ona simptom sagledava kao odraz disfunkcionalnih obrazaca u sistemu. Dakle, krećemo od pretpostavke da porodična disfunkcionalnost oblikuje iskustvo i ponašanje određenog „identifikovanog pacijenta“.

Porodice sa adolescentom, najčešće dolaze i „nude“ adolescenta kao nosioca simptoma. Pošto porodice u kojima je dete nosilac simptoma često imaju difuzne unutrašnje, a veoma rigidne spoljašnje granice, postavlja se pitanje da li će nas porodica „pustiti“ unutra. Ukoliko želimo da im se pridružimo i održimo njihovu motivaciju za dolazak, zlatno pravilo glasi da se moraju poštovati organizacija i generacijske granice – hijararhija. U prevodu to znači da se prvo roditelji pitaju za razlog dolaska i da se prvo radi na problemu koji oni nude. Ovo može biti posebno teško u onim sitacaijama kada se roditelji (sklanjajući fokus sa neadekvatnog braka) udružuju napadima na dete. U tim sitacijama, može biti teško odupreti se porivu da se dete defokusira, zaštititi i da se odmah pređe na brak. Ukoliko terapeut to učini, izgubiće roditelje za saradnju i otvoriti put za udruživanjem sa adolescentom u napadu na roditelje. Simptom kod adolescenta može imati funkciju: Približi (distanciran) ili distancira (konfliktni) roditeljski par ; da zaustavi kontrolišuće, intruzivno ili nasilno ponašanje roditelja; da „prikrije“ neki drugi problem: depresiju majke, alkoholizam oca; da učvrsti sebe  ulozi deteta i izbegne prihvatanje uloge odraslog (jer roditelji to ne mogu da „prežive“); da spreči ili odloži rastavu roditelja ili da prikrije bračnu disfunkciju; da speči prelazak u narednu fazu životnog ciklusa (odlaženje dece od kuće)

Tokom rada sa ovim porodicama važno je stimulisati kooperaciju među roditeljima, čuvati jasne međugeneracijske hijerarhije, jasno definisati porodična pravila, uloge i rutine. Terapijski rad uključuje rad na veštinama komunikacije, rešavanju problema i veštinama pregovaranja. Adolescenti često provokativno testiraju granice autoriteta, a da već sledećeg trenutka  počinju da se ponašaju detinjasto i zavisno. Oni istovremeno pokazuju izrazitu želju da se odvoje od porodice i misle sami za sebe i isto tako jaku želju da učestvuju u životu porodice i da se oslanjanju na roditelje. Zadovoljenje ovih ambivalentnih potreba moguće je samo ukoliko roditeljski autoritet i granice porodičnog sistema postanu popustljive toliko da dozvole adolescentu da uđe u sistem i bude zavistan kada ne može sam, a da izađe i eksperimentiše kada je za to spreman.

Marica Marković psiholog