Odmah ću vam reći da ja lično ne podržavam nadu, štaviše najradije bih je ukinuo da imam moć da to učinim. Zašto? Podsetiću vas prvo na mit o nastanku nade, koji ima dva tumačenja. U prvom se kaže da je Pandora otvorila kutiju koju nije smela, i da su sva zla ovoga sveta izišla iz nje, ali je srećom sa njima izišla i nada. Po drugom tumačenju, iz te kutije su izišla sva zla, ali je nada na sreću ostala unutra. Fakat je da je evidnetno prvi mit životniji, jer se nada zapatila u ljudima, no ja mislim da bismo živeli značajno bolje da se sve dogodoilo po mitu broj dva.
Nada je, naime, emocija koja nastaje procenom da postoji realna, potencijalno moguća pretnja zadovoljenju neke važne potrebe, koja se verovatno neće ostvariti. Procena ostvarivosti pretnje, pritom, može biti data kao negiranje ili kao afirmacija. Negiranje bi se odnosilo na procenu da se neće dogoditi nešto što bi ugrozilo naše, npr. „verovatno neće biti gužva u saobraćaju“, dok bi afirmativna procena govorila da će se dogoditi željeno, npr. „verovatno ću položiti ispit“.
Obradjujući emocije u mojoj knjizi Čovek u istini, koja je u pripremi, više puta sam pominjao da kod svakog definisanja psihološke pozadine bilo koje emocije, pa tako i ovde, procena u osnovi je ono što kreira tu emociju, što ne znači da je ta procena realna. Naime, nada može postojati i kada je pretnja praktično realna i izvesna u budućem vremenu – tipa da subjekt ima neoperabilni karcinom i umire, što je fiktivno potencijalna, ali faktički izvesna pretnja. No da bi ta nada nastala, mora postojati onakva procena kako je opisana u definiciji. Na ovom primeru to bi značilo da subjekt procenjuje minornu verovatnoću preživljavanja kao visoku, i veruje u nju. Dakle, kakva god da je realnost pretnje, ona je kod nade uvek procenjena kao potencijalna, sa verom da je veća verovatnoća da se neće ostvariti.
Vraćajući se na tu definiciju, vidimo da ona jasno ukazuje na postojanje sumnje, kao kognitivnog supstrata koji se nalazi u osnovi procene na kojoj nastaje nada. Sumnja je inače logična osnova svake procene koja se zasniva na neodovoljnom obimu informacija. Po tome je ona očekivana kognitivna pozicija u psihološkoj pozadini nade, jer se tu radi o realnoj, no ipak samo potencijalno ostvarivoj pretnji. To prosto implicira budućnost, koju ne možemo saznati, te sumnja ima svoje opravdanje.
Na toj tački se inače zaustavlja procena na kojoj nastaje oprez, sa sledstvenim motivom u smislu povišenja budnosti i preduzimanja odredjenih mera da bi se subjekt pripremio za tu potencijalnu pretnju. Medjutim, kod nade nema nastanka takvog motivacionog momenta, jer sumnja prelazi na sledeći nivo i nastaje problem. Kako?
Pa kako je navedeno u definiciji, na prvu sumnju se nadogradjuje druga, koja kaže da se ta pretnja verovatno neće ostvariti. To „verovatno“ kvari sve, pošto subjekta motiviše na nečinjenje, nespremnost i razoružanost u slučaju da se pretnja ostvari. Zašto to tvrdim? Razmislite sami. Kako nas može motivisati spoznaja da nešto loše može da se dogodi, ali verovatno neće? Primetite li da pametan čovek uključuje i onu manju verovatnoću, te bi to mogao biti motiv za spremnost, reći ću vam da to u motivacionom smislu ne funkcioniše tako. Mi prosto nismo sposobni da krenemo i stanemo istovremeno, ma koliko bili neodlučni. Takva dilema može postojati samo u razumu, ali u našem biću uvek nešto prevagne, ono uvek u nešto poveruje, i na toj veri kreira presudni motiv.
U slučaju nade, biće je poverovalo u ono „verovatno“ i po tome je nastao motivacioni supstrat nade. Na gornjim primerima, osoba će preko verovanja u verovatno krenuti u ono vreme koje ne uračunava gužvu u saobraćaju, ili će izići na ispit sa onoliko znanja koliko ima, ili se neće oprostiti sa svetom i završiti nezavršene poslove, jer će čekati da ozdravi. Namerno naglašavam ukošavanjem da kod nade postoji vera u biću, što je uostalom uslov za bilo koji pokret po svim drugim motivima, ali to nije vera kao takva, već vera u verovatno. Šta to znači?
Vera kao takva podrazumeva potpuno odsustvo sumnje, dakle nema ničega „potencijalnog“, „mogućeg“, „verovatnog“, itd., već je sve izvesno – nesumnjivo. Čak i ovo „nesumnjivo“ nema mesta u opisu vere, jer i reći tako nešto znači da je razum procenjivao postojanje druge mogućnosti. Razum, naime, nikada niušta ne može biti biti potpuno siguran, bez obzira što to može tako izgledati kod očiglednih, evidentnih istina. I tada je on ostavio neku rezervu sumnje, kojom se može pokolebati pravim pitanjima. Kod vere nema nikakve procene od strane razuma, ona upravo predstavlja odustajanje od razuma (i uma) i direktan prodor istine u biće, i iz bića u motivaciju.
Nemojte me pitati kako to znam, jer ne znam, već intuitivno osećam. Ako bih vam rekao da znam, to bi značilo da iz razuma i uma to umem objasnim, što je kontradiktorno, pošto je uslov vere isključenje kognicije. Hoću reći da se vera može samo doživeti, i svaki pokušaj da se taj doživljaj u doživljavanju sazna, nužno aktivira našu koginiciju, što opet vodi nužno njenoj negaciji. Čim se uključi naša saznavajuća komponenta, vera nestaje.
Šta mislite, uostalom, zašto je Petar na pola puta počeo da tone, kada ga je Hrist pozvao da dodje do njega hodajući po vodi? Jasno, postavio je pitanje u sebi, što znači da je uključio razum, jednako pojavila se sumnja. Jednom rečju, vera na jednoj, i razum i um na drugoj strani, su spojivi koliko sunce sa mrakom, ili istina sa laži. Zato je vera dostižna jednome u milion ljudi, ako i toliko.
Prema tome, u nadi nikada nema vere kao takve, već samo verovanja u neku verovatnoću. Pošto je to tako, onda nema motivacije za „plan B“ ako se pretnja pojavi, već se osoba prepušta nečinjenju.
Da nesreća bude veća, nada je uvek skopčana sa nekom našom željom, koja neretko iskrivljuje procenu verovatnoće. I što je ta želja jača, odnosno što je potencijalno ugrožena potreba u osnovi dominantnija, to je naravno uticaj te želje na procenu veći. Tada biće ume da se uhvati za minimalno verovatno, da ne kažem nekada i ne-verovatno, i poveruje da je „slamka spasa“ ustvari plutajuće brvno. A ko vidi spas od pretnje, taj se više ne trudi da ga nadje. Tipičan primer je gore pominjana osoba koja ima kancer u terminalnoj fazi, ili npr., neko ko ne može zamisliti život bez voljene osobe i nada se njenom povratku, iako se ona udala i rodila troje dece nekom drugom.
Iz svega što sam rekao, sada ne bi trebalo biti nejasno zašto ja nadu svrstavam u emocije srodne strahu. Naime, gde god postoji sumnja, znači mogućnost da stvari krenu po lošem, bez obzira na veru u verovatno dobar ishod, mora postojati i neka doza straha. Drugo, nada se prečesto pominje u pozitivnom kontekstu, što je, po meni, nazasluženo, što zaslužuje da dodam još par argumenata koji to podupiru.
Nada je, kako sam rekao, odsustvo vere i znanja, jer se zasniva na veri u verovatno, i time nikada nije oslobodjena sumnje. Vera je, rekli smo, odsustvo sumnje odustajanjem od razuma i uma, dok je znanje opravdano istinito verovanje, koje sumnju otklanja kritičkom upotrebom razuma i uma. Vera i znanje predstavljaju dva različita puta za eliminaciju sumnje, koja predstavlja osnov za strah i nečinjenje. Ta sumnja, koju nada uvek nosi u svojoj osnovi, predstavlja kočnicu u motivaciji za traženje odgovora na potencijalnu pretnju. Odgovor pritom može biti aktivna potraga za izbavljenjem, ali i spoznaja da je pretnja neizbežna, što opet vodi pomirenju i sledstvenim koracima pripreme. Možda vam ovo deluje malo zamršeno, pa ću pokušati to da pojednostavim primerom.
Recimo da imamo osobu koja se nada da će dobiti željeno mesto šefa neke službe, pošto prethodni šef ide u penziju. Koliko god da ima realnog osnova za takvo očekivanje, osoba je svesna da postoje i drugi kandidati. Ona sumnja, ali veruje u verovatno – nada se. Njeno činjenje u smislu ostvarenja te želje, ili izbegavanja pretnje da se to ne ostvari, neće biti bitno drugačije od uobičajenog, prvo zato što važi procena da će se to verovatno dogoditi.
Drugi razlog je sumnja u pozadini, pa bi svaki aktivni pokret ka ostvarenju željenog, u slučaju da to ne bude, vodio riziku da se „izblamira“ pred drugima, ispadne pred sobom još neposobnija i jadnija, stvori nepotrebno neprijatelja od budućeg šefa, itd. Konačno, dok se ne bude znao ishod ona će biti u tremoroznoj radosti nadanja, što prevedeno znači da će se smenjivati faze radosti i straha (bola), da bi u slučaju negativnog ishoda bila suočena sa novim bolom razočaranja.
Ukoliko bi, na drugoj strani, ta osoba imala veru da će dobiti to mesto, ne bi bilo nikakvog straha (bola), već samo radosti. Osim toga, bilo da osoba iz toga kreira motiv za nečinjenje ili činjenje u pravcu željenog, to će ići na dobro. Stvar je u tome da je veru teško postići u bilo šta, ali kada nastane, ona je zaista zasnovana na istini da će tako i biti.
Opet, kažem, ne mogu to racionalno objasniti, no prava vera, koja podrazumeva doslovno ni mrvicu sumnje, uvek rezultira onim u šta se veruje. Da, uvek, iako to ponekad tako ne izgleda. Razlog je kapacitet ljudi da veruju, te čak i kada njihova vera deluje autentično, to obično bude makar sa primesom sumnje. No i tada kada nije apsolutna, ona je blagotvorna, pošto oslobadja od bola pre ishoda, ali i u opciji negativnog ishoda lako prelazi u veru da je tako trebalo biti.
Na trećoj strani, znanje o sebi i sveukupnoj situaciji, dakle kritičko sagledavanje svih varijabli, kod osobe nužno stvara motiv za činjenje. To može ići u pravcu angažmana ka stvaranju podrške bitnih drugih, ukazivanju na mane konkurenata, planiranju odstupnice u opciji da se to ne dobije, i sl., ili jednostavnom odustajanju od borbe kroz saznanje da to nije aktuelno moguće, bilo zbog okolnosti, bilo spoznajom da ta želja nije utemeljena u njenoj potrebi. Svakako, osoba neće biti pasivna i čekati „verovatno“, nego će „verovatno“ nastojati da učini izvesnim, te napraviti odgovarajuće korake po tom saznanju.
Sad mi vi recite u čijoj koži biste radije bili: osobe koja se nada, na jednoj, ili osobe koja veruje ili zna, na drugoj strani? Čim ovo čitate, cenim da pripadate grupi koja bi odabrala drugu stranu, da ne kažem bila u koži onoga ko veruje ili zna. Zamislite koliko je to još dramatičnije kada su u pitanju veliki ulozi, kada je u pitanju život ili neka od krucijalnih psihogenih potreba? Koliko ljudskih života je potrošeno u jalovom nadanju oko svega i svačega? Koliko je u vremenu ostalo neostvarenih ambicija, nedočekanih ljubavi, nezavršenih poslova, konačno smrtnih ishoda koji su se možda mogli izbeći, i sve zato što ih je nadanje uvuklo u nečinjenje? Meni se čini taman malo previše.
I na kraju, onome čuvenom „nada poslednja umire“, ja bih dodao i „nažalost“, pošto mislim da treba da umre prva i oslobodi mesto veri ili znanju. Doduše, to je onaj idealistički, radikalni Ja. Onaj kritički Ja je svestan da nada nikad neće umreti u nama ljudima, jer je to naše tkivo, naša priroda. Limitiran u snazi da veruje, ograničene pameti da zna, šta čoveku ostaje nego da se nada? I to je istina, a istini se ne može protivurečiti, no ajde da je bar osvestimo i ne idolatrizujemo tu našu nadu, već da je stavimo na pravo mesto – utehe našoj nasavršenosti.
U toj našoj nesavršenosti, dakle, nada će imati svoje mesto u situacijama koje su potpuno van naše kontrole, tipa vremenskih prilika, cena na tržištu, trke u naoružanju u svetu, stanja neobnovljivih izvora energije, i sl. Na drugoj strani, u svemu što signifikantno zavisi od nas – naše postignuće, emotivne veze, odnos prema našem zdravlju, komunikacija sa drugim ljudima, i slično, nada je potpuno besmislena i vodi nas u neopravdano nečinjenje.
Autor: Prof.dr Milan Milić