Autor : Prof.dr Milan Milić

 
Jeste li razmišljali nekad o tome šta ljudi najčešće rade u životu? Koja je to delatnost kojom se najviše bavimo, i u čemu smo mnogo uspešniji od ostalih živih bića, iako i oni rade to isto svaki dan? Šta mislite? Odgovor je jednostavan – izbegavanje bola. U tome smo postali takvi velemajstori da neretko potpuno gubimo kompas, odnosno primarnu svrhovitost takvog ponašanja. Naime, bekstvo od bola je primarni princip svega živog u svrhu opstanka, ali samo dok je to u službi realizacije naših potreba. Upravo tako rade drugi živi stvorovi, no ne i mi. Mi imamo tu fantastičnu sposobnost da idemo korak dalje, i da ugrozimo ostvarenje svojih potreba samo da bi izbegli bol.
Da, to “vrdanje” da ne platimo cenu za zadovoljavanje onoga što nam treba predstavlja standardno ponašanje čoveka. Doduše, neko to radi u većem, neko u manjem stepenu, ali nema čoveka koji tome nije sklon. Vrdamo u svemu u svačemu: u učenju, radu, odgovornosti, moralu, u relacijama sa prijateljima, u partnerskim vezama, u odnosima sa decom, čak i u odnosu prema sopstvenom zdravlju. Nema oblasti našeg života u kojoj mi ne pokušavamo da nadjemo bezbolno rešenje, istovremeno kao znajući da takvog rešenja nema. Tapšemo tako sami sebe po ramenu tom pseudospoznajom, i onda isto tako nastavljamo po starom. I opet kažem, sve su to legitimni pokušaji, dokle god držimo cilj na oku, odnosno ostvarenje neke svoje potrebe. Kad se u nekom trenutku to izgubi, i izbegavanje bola postane cilj po sebi, tada nastaje more problema.
Jedan od takvih uobičajenih problema jeste upravo nedostatak vrednovanja sebe. Mislim da je ova veza izbegavanja bola i manjkavog vrednovanja sebe vrlo lako uočljiva, no dobar broj ljudi je ne spoznaje. Isto tako, retko ko uočava lažnost celog ovog problema samovrednovanja, odnosno skrivenu istinu zbog koje ovaj problem i dalje ima legitimitet. I ne samo to, nego nedostatak ovakvih saznanja čini da je manjak samouvažavanja, samopoštovanja, samopouzdanja, jedna od najčešćih tema na psihoterapiji.
Verujem da je mnogima od vas sve ovo čudno, i da ne razumeju o čemu pričam, najviše zbog te opšte prihvaćenosti legitimiteta problema sa vrednovanjem sebe. Zato ću sada pokušati da dam dovoljno jasno obrazloženje ovih mojih stavova, i to tako što ću poći od osnovnih pozicija.
Prvo, kako reč samovrednovanje kaže, reč je o našem vrednovanju sebe. Mi smo ti koji sudimo (u smislu donosimo sud) o tome da li vredimo ili ne. Pa ako mi sudimo o sebi, ili ocenjujemo koliko smo vredni, zašto bismo to činili na svoju štetu? Zar ne bi bilo smisleno da sebe vidimo onako kako to nama odgovara, kad je već do nas? Istina, to bi bilo za očekivati po razumu i formalnoj logici, ali tako nije. Zašto?
Jedan deo odgovora je u potrebi da sebe volimo, koja nam je inherentna kao i potreba da nas drugi vole i da mi volimo njih. No kako generalno nismo sposobni da volimo bilo koga i bilo šta bez uslova, tako mi i od sebe zahtevamo da ispunimo odredjene uslove da bismo tu potrebu zadovoljili. Ti uslovi su nekakvi standardi lepote, pameti, snage, bogatstva, uspeha, itd., itd. Ovo jeste istina naše mogućnosti da volimo, i to se nekako usvaja kao dovoljan razlog za opstajanje problema samovrednovanja.
Medjutim, koliko god to bilo istinito, to i dalje ne menja fakat da su to naši standardi, te nemamo kredit da smatramo te standarde nepromenljivim. Niko nas ne sprečava da ih spustimo dovoljno nisko i da sebi izgledamo kao “milion dolara”. Ali ta formalno logička pozicija, kako rekoh, ne funkcioniše kod onih koji imaju “problem” samovrednovanja. Oni prosto negiraju ovu drugu istinu, oslanjajući se na prvu istinu da je to nešto van njihovih moći, da su ti standardi nešto ispod čega oni ne mogu ići da bi sebe vrednovali – čitajte voleli. Jednom rečju, prvu istinu koriste kao argument za negiranje ove druge istine, dakle lažu sebe.
Sledeće logično pitanje pred nama je odakle potiče ta laž da oni tu ništa ne mogu učiniti? Čime je ti ljudi hrane i održavaju živom? Bez mnogo promišljanja, možemo slobodno tvrditi da je posredi izbegavanje nekog bola, pošto nijedna laž nema drugačiji osnov od toga. Tako zaista i jeste. Ako bi te osobe spustile standarde na nivo dostižnog, onda bi se neminovno morale suočiti sa onim što su u istini – da nisu i neće biti lepi koliko bi hteli, pametni koliko bi želeli, uspešni koliko procenjuju da bi trebali biti, bogati koliko misle da im treba, itd. Prema tome, nije problem spustiti standarde, jer su u njihovoj vlasti, nego je pravi razlog bolno suočavanje sa istinom sa onim dokle njihovi kvaliteti dosežu.
E sad, ne jednom sam imao pacijente sa tim “problemom” samovrednovanja koji misle da su su im ti standardi dostižni, i da iz tog razloga ne mogu da ih spuste. Odnosno, oni tvrde da iza tih standarda stoji njihov istiniti kvalitet, istinita mogućnost da ih ostvare. Ja im obično tada kažem da i takva mogućnost postoji, ali da onda imamo opet logičku zavrzlamu. Ukoliko neko ima kvalitet da nešto ostvari, i pritom nema nikakve objektivne limite u svetu – nije teško bolestan, nije u zatvoru, niko mu ne preti smrću ako to ostvari, ili nešto slično, kako da razumemo da on to ne ostvaruje? Meni se čini da je to logički nemoguće, sem ako tih kvaliteta nema, ili nije spreman da podnese bol koji ostvarenje tih standarda zahteva.
Bol ovde morate razumeti u širokom kontekstu svega onoga što osobi ne prija: od banalne cene u novcu da bismo nešto dobili, preko rada koji se mora uložiti u realizaciju nekog cilja, sve do potencijalnog povredjivanja drugih na tom putu. Sve ovo se može svesti na plaćanje neke cene u valuti koja se zove bol. Psihološka pozadina tog bola je ustvari uskraćivanje zadovoljavanja neke druge potrebe kod tih osoba. Jer tako stoje stvari: da bismo u ovom svetu zadovoljili neku našu potrebu, neki bol moramo podneti, i to je uvek bol zakidanja nekoj drugoj potrebi u nama.
Primera radi, neko ko želi da ostvari svoju potrebu za dominacijom nad drugima (da bude na nekoj funkciji, da bude nadredjen, da bude glavni u društvu, da nameće svoju volju) moraće da se suoči minimum sa jednom, a mnogo češće sa više cena koje za to mora platiti. Te cene mogu biti sledeće:
1. Da mnogo uči i radi – uskraćivanje potrebe za odmorom, razonodom, provodjenjem vremena sa bliskim ljudima, i sl.
2. Da se sukobljava sa drugima – uskraćivanje potrebe za ljubavlju od strane drugih.
3. Da se ponaša snishodljivo i ponizno (da bi došao na neku funkciju) – ugrožavanje potrebe da sebe uvažava.
4. Da učini nešto nepravedno – ugrožavanje potrebe za pravdom (bol krivice).
5. Da čini pravedne stvari po cenu povredjivanja bliskih drugih – ugrožavanje potrebe za njihovom ljubavlju (opet krivica).
6. Da prihvati zavist i mržnju drugih – uskraćivanje potrebe za sigurnošću, pripadanjem, za “mirnim snom”.
Kada spoznate ovu istinu, onda je skoro nemoguće da ne dodjete i do spoznaje da je problem samovrednovanja skroz izmišljena priča. Jasno je, naime, da svako ko živi u istini sa sobom nužno mora saznati da on može ostvariti kvalitetno samovrednovanje, ali prosto neće. Odnosno, on neće da proživljava nikakav bol da bi to realizovao. Nažalost, ja ne znam za takav svet u kome postoji nešto džabe. Ukoliko ima takvih koji za taj svet znaju, bilo bi lepo da nama ostalima pokažu put, jer verujem da bismo krenuli odmah.
Prema tome, jeste realno da mi moramo ispuniti neke standarde da bismo sebe uvažavali i voleli, odnosno smatrali vrednim jednog i drugog. Medjutim, ti standardi su u našoj moći da ih odredimo, ili, možda preciznije, oni moraju biti u skladu sa istinom naših mogućnosti. Do te istine može svako ko ne želi da živi u lažima, ili, kako sam rekao, ko ne želi da vrda tragajući za magičnim, bezbolnim rešenjem. Kada je to tako, kada osoba dodje do znanja o toj istini, onda će ona nužno biti u verovanju da je to njeno postignuće jedino što može i što treba da može. Dakle, ta osoba više neće sebe moriti nerealnim težnjama i ostajati u doživljaju da nije vredna, nego će opet nužno saznati da je postigla maksimum i da niko ne može očekivati da uradi više od toga, pa čak ni ona sama.
Ovakva saznajna pozicija dalje neminovno vodi spoznaji da je uspešna, da je neko ko se mora uvažavati. Jer koliko god bilo nisko neko postignuće u poredjenju sa drugima, ono je autentični zadatak koji je osoba uspešno završila. Time faktički hrani svoje biće onom hranom koja mu treba, pošto je to postignuće upravo istinita potreba tog njegovog bića. Sve drugo bi bilo kao da neko ko u istini hoće da jede čvarke, i to njegovom organizmu treba, pokušava da dodje do preskupog kavijara, koji mu niti prija, niti treba. Od toga može samo izgledati pred sobom fancy, ali će ostati gladan i njegovo biće slabo i neuhranjeno.
E upravo to je problem, pošto sa tim čvarcima osoba sebi neće izgledati previše glamurozno i to će biti bolno. Ali taj bol ima smisla istrpeti, i ne samo da ima smisla, nego ta osoba nema ni izbora ukoliko neće da ostane slaba i u doživljaju da ne vredi. Samo kvalitetna hrana za naše biće, što možete doslovno prevesti kao istina onoga što su naše potrebe, može to isto biće učiniti snažnim. A to opet neophodno vodi osećaju snage i vitalnosti, jednako vrednovanju sebe.
Pored rečenog, dodao bih i jednu opštu psihološku zakonitost, koja takodje ide u prilog ovim pozicijama. Mi prosto ne možemo spoznavati nešto, bez onog što stoji na durgom polu, tj. naše spoznaje su uvek vezane za polarnosti. Dobro se ne može uočiti ako nema spoznaje onoga što je loše, lepo bez ružnog, veliko bez malog. Sve to bi bez svoga sadruga u suprotnosti bilo obesmišljeno. Zato je i zadovoljstvu nužan bol, da bi bilo prepoznato. A tek to prepoznato zadovoljstvo, koje opet ide iz zadovoljenja neke potrebe, može da nahrani biće i dovede do kvalitetnog samovrednovanja.
Primera radi, da li zaista verujete da bi poklonjena diploma mogla da poveća vrednovanje sebe? Da li nasledjen novac može biti merilo po kome ćemo sebe videti kao uspešnu osobu? Teško. Pa sve i da je to moguće, da li bi to bilo isto kao ono što je spostvenim radom (jednako bolom) zasluženo? Meni se čini da to ne može biti ni blizu istom. Tako je sa svim postignućima u životu, odnosno sa svim onim što bi trebalo da nas učini vrednim pred sobom. Jednom rečju, ta univerzalna moneta bola se mora platiti da bi se rešili lažne problematike samovrednovanja.
Konačno, ako pripadate ljudima sa ovim „problemom“ i verujete i dalje da to ima legitimitet, ne brinite, niste usamljeni. Mnogi terapeuti takodje veruju da je to stvarno problem za sebe, te im se možete obratiti za pomoć. Meni lično bi bilo draže da se suočite sa prethodnim istinama, zasučete rukave i platite šta košta. Verujte da je mnogo skuplje potrošiti život na izgovore.