Da biste pratili ono što će ovde biti rečeno, uslov je da prvo pročitate ono što adekvatna kontrola emocija podrazumeva. Naime, ovu vrstu kontrole ja nazivam neadekvatnom zato što ne prati korake koji su uslov adekvatne kontrole, odnosno neki od tih koraka su preskočeni ili manjkavi. Ukoliko ste pročitali pomenuti članak, onda vam je jasno o čemu govorim. Isto tako, ova vrsta kontrole se može, po analogiji sa adekvatnom – zdravom, nazvati nezdravom, što upućuje na moguću štetu do koje može doći ako osoba često koristi takve mehanizme.
Ovo „nezdrava“ implicira da nije nužno reč o patologiji, jer mehanizme o kojima ću ubrzo govoriti koristi većina ljudi, ali ukoliko oni postanu standard u kontroli emocija, onda će verovatno voditi nekoj formi patologije. Pa sve i da ne dodje do razvoja nekog psihičkog poremećaja, neadekvatna kontrola emocija – kao motivacionog supstrata za realizaciju naših potreba – će dovesti do osujećenja u adekvatnom zadovoljavanju potreba, o čemu sam takodje govorio u adekvatnoj kontroli emocija.
Od mehanizama neadekvatne kontrole emocija ovde izdvajam ono što školska psihijatrija naziva prigušivanjem, potiskivanjem, premeštanjem i nakupljanjem (kumulacijom) emocija. Doduše, u udžbenicima psihijatrije se ovi dinamički momenti uglavnom vezuju za afekat, medjutim za mene je to neosnovano sužavanje njihovog značenja. Iako, naime, takve efekte najživlje prepoznajemo kada su u pitanju snažni i kratkotrajni emocionalni doživljaji – afekti, to ne znači da toga nema kod emocija koje ne dolaze „sa praskom“.
Praktično svaka emocionalna reakcija može podleći nekoj od prethodno izdvojenih formi neadekvatne kontrole, jer svaka podrazumeva: 1. procenu da nam je nešto važno, 2. prijatnost ili neprijatnost, i 3. motivaciju za činjenje. To su elementi koji mobilišu razum da pronadje odgovarajuća rešenja, odnosno zadovolji sve unutrašnje instance, najpre biće, i pritom uvaži zahteve od spolja.
Kako je to vrlo težak zahvat, tako su i rešenja po pravilu nesavršena, i to su neretko upravo navedene dinamičke forme. Ili, da budem precizniji, prigušivanje i potiskivanje su primeri neadekvatne kontrole, a premeštanje i nakupljanje – kumulacija su posledice te neadekvatnosti.
Prigušivanje
Prigušivanje u osnovi liči na ono što smo nazvali dobrom kontrolom emocionalnog reagovanja, s obzirom da podrazumeva osvešćenu emociju koju sputavamo u skladu sa procenom date situacije. Ono što čini da ovaj mehanizam kontrole ipak svrstavamo u neadekvatne, jeste to što kod prigušivanja nije reč o objektivno istinitoj proceni, iz koje bi sledilo sledi adekvatno uskladjivanje emocionalnog reagovanja sa situacijom. Ne, ovde je reč o proceni situacije koja nije objektivno istinita, i koja je diktirala prigušivanje emocionalne reakcije.
Drugim rečima, zahtevi date situacije, ili osobe koja je povod za neku emociju se precenjuju, tj. doživljavaju se opasnijim nego što realno jesu. S druge strane, srazmerno tome se potcenjuje sopstvena snaga da se osoba izbori sa tim izazovima. Ovo je naravno sve dinamička igra naših procenjivača, našeg bića, i usvojenih obrazaca u ličnosti, a ključna tema je zadovoljavanje nekih potreba. Najtipičnije se ovo dogadja kod primarnih emocija, posebno straha i besa.
Osoba, recimo, može biti u situaciji da joj zaludna komšinica bane u stan kad god joj padne na pamet, i pritom je još „edukuje“ kako treba da vaspitava svoju decu. Svaki put ona tako oseća ljutnju ili bes, zbog toga što komšinica ugrožava njenu potrebu za uvažavanjem sebe i uvažavanjem od strane drugih, no to prigušuje i trpi torturu, iz straha da se ne „zameri“. Očigledno je procena u osnovi straha koji je sputava objektivno promašena, pošto ta komšinica nije toliko važna figura u njenom životu da ne bi mogla da se odvaži i postavi stvari na svoje mesto. Prigušivanjem svojih objektivno opravdanih emocija, ona tako osujećuje sebe u zadovoljenju navedenih potreba.
Sve u svemu, ovakva dinamika govori o tome da je osobi sama emocija prihvatljiva, tj. nema dispozicioni problem sa njom – osvešćuje je, ali konačna procena dovodi do preteranog kočenja, „gušenja“ emocionalne ekspresije. To može ići od stidljivog neverbalnog pokazivanja, preko trapave verbalizacije, do potpunog izostanka bilo kakvih pokazatelja da osoba doživljava neku emociju. Prema tome, to svakako nije ono što može ići u pravcu zadovoljenja potreba te osobe i nazvati se zdravom kontrolom emocija.
Potiskivanje
Potiskivanje nastaje kada je emocija kao takva toliko snažna i toliko neprijatna da preti da preplavi biće bolom, odnosno simbolikom smrti. Potiskivanjem u izvansvesno i time odustvom osvešćenosti u punom smislu, biće se štiti od te pretnje, i time prati univerzalni princip bola i zadovoljstva.
Ovde, dakle, nemamo praktično nijedan od potrebnih koraka koje adekvatna kontrola emocije zahteva. Bez osvešćenosti nema ni prave procene zahteva date situacije, time ni procesa uskladjivanja, pa time ni adekvatnog zadovoljavanja potrebe u osnovi. Pokazivanja emocije takodje nema, ali po pitanju delovanja po toj emociji nije sve jasno, o čemu ću kasnije reći nešto više. Dakle, za razliku od prigušivanja, gde osoba tu emociju osvešćuje, time i prihvata njeno postojanje, kod potiskivanja postoji problem na tom planu, od koga kreću sve ostale posledice.
Potiskivanje se po pravilu pojavljuje kao uhodani obrazac kod odredjenih emocionalnih doživljaja, mada retko može biti vezano i za neku situaciju po sebi. U prvom slučaju predstavlja tipičan model neadekvatne kontrole, kada je šteta veća od koristi, dok u odredjenim situacijama može biti i svrsishodno. Kako to shvatiti?
Ovaj mehanizam, naime, može biti privremeno koristan kada su u pitanju traumatske situacije – tipa suočavanja sa smrtnom opasnošću ili iznenadnog gubitka bliske osobe. Pritom mislim na mogućnost racionalnijeg, od emocija oslobodjenog razmišljanja o izlasku iz preteće situacije, ili „kupovinu vremena“ za pripremu i adekvatnije suočavanje sa nekim gubitkom. Medjutim, to bi bio izuzetak od pravila, i to kako po toj, uslovno rečeno adekvatnosti, tako i po tome što su ovakve situacije mnogo redje nego što je to potiskivanje kao dispozicioni problem.
Za razliku od prethodnih traumatizirajućih povoda, koje nemamo u iskustvu, kod dispozicionog potiskivanja je reč o emocionalnom doživljaju koji imamo u iskustvu, i na osnovu koga je kreiran uhodani obrazac reagovanja potiskivanjem. Neki emocionalni supstrat se prosto pokazao toliko bolnim, da se ne sme pustiti u svest, te svaka naznaka sličnog doživljaja samo aktivira taj uhodani mehanizam.
Podsetiću vas da suštinu tog bola ustvari čini strah, iza koga stoji procena pretnje od koje se ne može umaći. U ovom slučaju je to potpuno neadekvatno, jer iako naizgled štiti od bola – straha, potiskivanje u trajanju dovodi do narastanja te iste pretnje. Ovo je logičan ishod, pošto, kako smo rekli, nema adekvatnog zadovoljavanja potrebe, što znači da se to nezadovoljstvo može kumulirati.
Primer može biti žena koja ne može da prihvati osećanje tuge zbog gubitka bliskosti i intimnosti sa svojim bračnim partnerom. Razlog je uhodani obrazac koji osećanje tuge povezuje sa nepodnošljivim bolom, i koji je nastao u ranom detinjstvu kada je osoba izgubila majku. Tako bi i sada osvešćivanje ovog gubitka dovelo do straha velikog intenziteta od potencijalnog razvoda, i pretnje da će ostati bespomoćna i sama, kao što se nekad osećala kao dete. Zato osoba potiskuje tu emociju, praveći se da je sve u redu, što može ići dotle da se zaplače za sitnicu, ali to tumači „hormonskim problemima“. Vremenom, zbog nezadovljavanja potrebe za ljubavlju, ta tuga može narasti do stepena kada nastaje kvalitativni skok i osoba ulazi u depresiju.
* * *
Ostalo je da kažem nešto više o pominjanom delovanju po toj potisnutoj emociji, što je logički pomalo diskutabilno, ali indicije da je takav motiv u pitanju vidjamo relativno često u životu. Primer može biti profesor koji za sitno neznanje daje jedinicu djaku koji ga je na prethodnom času razbesneo, i to sa obrazloženjem da će ga to motivisati da više uči i bude još bolji. Emocija besa je bila potisnuta – nema osvešćenosti, time ni procene situacije po njoj, niti pokazivanja, ali je po svoj prilici delovano po njoj i bez svega toga. Ako usvojimo da je ovo tumačenje verodostojno, kako bismo mogli shvatiti psihološku pozadinu?
Pomenuti profesor, recimo, može imati konflikt sa besom generalno, jer u njegovom „zabranjenom Ja“ živi uverenje da bi tako nešto dovelo do osude i odbacivanja od strane drugih; ili može u svom „idealnom Ja“ biti uveren da bi bes prema slabijima od sebe bio znak slabosti i nekompetentnosti, što bi ugrozilo njegovo samouvažavanje. Takva uverenja i iz njih proistekle modele reagovanja je biće usvojilo kao „dobitnu“ kombinaciju. Osoba to retko osvešćuje, odnosno ima znanje o tome, ali razum prepoznaje da bi ta emocija proizvela bol u biću, te zato pribegava potiskivanju skoro refleksno, odnosno čim se pojavi nagoveštaj te emocije u svesti.
Premeštanje emocija
Ove varijacije na temu kontrole emocija su vam verovatno poznate i bliske, ali verujem ne toliko koliko njihove posledice u vidu premeštanja i nakupljanja – kumulacije. Ko nije doživeo da recimo bes koji je prigušio, ispolji na nekom faktički nedužnom? Kome će delovati nerazumljivo da neko ko se stoički držao na sahrani bliske osobe, počne da plače u povratku kući kada ugleda napušteno kuče na ulici?
Siguran sam da ovo premeštanje emocija ili afekta iz ugla psihološke logike nije ni za koga neuobičajeno, ni sporno – nismo reagovali kada je trebalo, prigušili smo emociju i ona se pojavila pri prvom, makar i malom povodu, ili čak bez njega. Psihološka pozadina premeštanja je prilično jednostavna. Prigušivanje, za koje smo videli da u osnovi ima doživljaj precenjivanja stepena ugroženosti ukoliko se pokaže emocija, je dovelo do njenog kočenja, ali ne i poništenja. Zašto?
Logično zato što suprotstavljeni dinamički faktori u samoj osobi nisu bili dovoljno snažni da ponište taj naboj, već samo da ga obuzdaju uz spoljašnju pomoć. A kako je obično reč o visokom intenzitetu emocije, stvorila se visoka fiziološka spremnost za delovanje po njemu, koja je nestankom povoda preostala da „visi u vazduhu“. Sa nestankom povoda, nestala je i kontrola od spolja, taj naboj se oslobodio i doveo do traženja pogodnog objekta ili situacije da bi se ispraznio, što se i dogodilo. Obično to dovodi do smirenja, no ako se takve situacije ponavljaju može doći do kumulacije tog naboja, jer objekat zadovoljenja nije adekvatan, pa time ni zadovoljenje potpuno.
Nakupljanje emocionalnog naboja – kumulacija
Kod nakupljanja emocionalnog naboja, stvari stoje drugačije nego kod premeštanja. Prvo treba reći da je kumulacija emocionalnog naboja isto tako prilično razumljiva iz ugla pomenute psihološke logike. Svi smo familijarni sa izrazima tipa: „kap koja je prelila čašu“, „popeo mi se na vrh glave“, „sateran sam u ćošak“, „doterao cara do duvara“, „ne znam šta se dogodilo, samo sam pukao“, „godinama guram tugu od sebe i sada me je preplavila“, „gutao sam, gutao, i ne mogu više“, i sl. U ovim konstatacijama se nazire da je u pitanju prigušivanje ili potiskivanje, ali i ono što može biti sledeći korak u kumulaciji emocija – njeno neretko burno pražnjenje.
Kažem „može biti“ da se ta emocija nekontrolisano isprazni, pošto i ne mora, tj. može da se dogodi da to dugo nakupljanje proizvede upravo suprotno – paralelno jačanje i kumulaciju suprotstavljenih snaga. Tipičan primer imamo kod nakupljanja besa, kome nasuprot raste i strah, koji na kraju može prevladati, no o tome ćemo pričati kad bude reči o relaciji besa i straha.
Svakako je ovo nakupljanje razumljivo kao deo opšteg ljudskog iskustva, dakle u pojavnom, ali kakva je psihološka pozadina toga? Kako dinamički razumeti to nakupljanje kroz vreme? Zašto se taj naboj ne isprazni po tipu premeštanja, ili prosto nestane sa nestankom informacije koja ga je proizvela? Bilo bi, naime, za očekivati da neki jak naboj nadje put pražnjenja, kao što bi bilo logično da se ugasi ako nije bio dovoljno snažan.
Očigledno je ovde psihološka pozadina značajno složenija nego kod premeštanja. Put do tog obrazloženja možemo nazreti u nekoj ni dovoljno velikoj, ni dovoljno maloj snazi emocije koja je po sredi. Prevedeno na teren psihološke pozadine, to bi značilo da je odnos dinamičkih snaga na nivou naših potreba takav da dugo opstojava neki ekvilibrijum, koji onemogućava prevagu jedne ili druge strane.
Potreba za uspehom, recimo, može duže vreme ugrožavati potrebu za sigurnošću; potreba za slobodom – potrebu za pripadanjem; potreba za pomaganjem drugima – potrebu za sticanjem materijalnog; potreba za zabavom i igrom – potrebu za poštovanjem, potreba za suprotstavljanjem – potrebu za druženjem i bliskošću; potreba za osvetom – potrebu za izbegavanjem krivice, itd. Sve ove potencijalno suprotstavljene potrebe će u svojoj težnji ostvarenju proizvoditi odgovarajuće emocije, koje će biti motivi za delovanje u tom pravcu.
Iako ne postoji stanje apsolutnog mirovanja, i iako, kako smo rekli, u svakom trenutku neka od emocija presudno utiče na ponašanje, to u pojavnom može biti prilično neubedljivo. Kao bokseri u klinču – deluje da se ništa ne dogadja, dok se oni ustvari bore i ne mogu prestati, iako ni jedan u toj poziciji ne može zadati ni pravi, ni odlučujući udarac. Za to vreme nakupljaju snagu, mere slabe tačke protivnika, jačaju svoju potrebu za pobedom. Ova kumulacija energije proizvodi u nekom trenutku nesrazmeru u snazi, koja rezultira finalnim ishodom.
Tako je i kod nas. Pre ili kasnije, sticajem nepredvidljivih okolnosti jedan motiv dobija potpunu prevagu, no kako je dugo bio zakočen, intenzitet ispoljavanja može biti dramatičan.
* * *
Na kraju bih rekao još nešto o takozvanim kompleksima, nečemu što predstavlja neugodan prtljag koji nosimo u svojoj ličnosti, a koji se često brkaju sa kumulacijom emocionalnog naboja.
Kompleksi se obično se kreiraju u vreme ranog detinjstva, mada mogu nastati i kasnije – u periodu puberteta i adolescencije, znači sve dok traje nekakav intenzivniji razvoj ličnosti. Glavni pogon ovih psihičkih zadesa u ranom detinjstvu ja vidim u nerazvijenosti razuma, koji tada počinje uvidjati elemente kauzalnosti i kada se mnogošta pogrešno povezalo (o tome videti u knjizi Čovek u istini).
Ukoliko je recimo majka nesrećna, mladi razum deteta može shvatiti da je ono uzrok tome i stvoriti osećanje krivice. U sledećem koraku, dete pokušava sebe da popravi u skladu sa razumljenim očekivanjima, no ukoliko to ne popravi majčino raspoloženje ili još gore ona pošalje poruku detetu da je ono loše, bezvredno, ružno, glupo i sl., skoro izvesno će se formirati kompleks niže vrednosti.
To će formirati obrasce u ličnosti koji će ići ka zaštiti od tog osećanja krivice zbog svoje nedostatnosti, pa će se ta osoba grčevito truditi da postigne priznanje, uspeh, podršku od strane drugih, ili će se, suprotno tome držati nadmeno, nedostupno, hladno. U oba slučaja osoba će biti jako osetljiva na svaku naznaku neuvažavanja, i emotivno burno reagovati povredjenošću, krivicom, besom, strahom.
Ovakva burna reagovanja izgledaju kao da su te emocije dugo nakupljane i samo čekale trenutak da eksplodiraju. Medjutim, ovde nije reč o kumulaciji, nego o predispoziciji, o jednom opažajno – misaono – emocionalno – ponašajnom kompleksu, koji se aktivira na odredjene povode.
Slično ovoj zabuni, psihološka pozadina kompleksa može biti izjednačena sa psihološkom pozadinom potiskivanja, što nije isto. Potiskivanje može biti samo posledica ovih kompleksa – kao iz njih proistekla spremnost da odredjena emocionalna doživljavanja sklanjamo iz fokusa svesti, upravo zbog toga što bude ili oživljavaju postojeće kompleksne tvorevine u našoj ličnosti. Na tim kompleksima se mogu zasnivati i drugi neadekvatni modeli kontrole emocija, iako to ne mora biti nužni uslov.

Autor: Prof.dr Milan Milić