Autor : Prof.dr Milan Milić

„Laž je religija robova i gospodara, istina je Bog slobodnog čoveka“
Maksim Gorki

Ne znam šta bi na ovom svetu bilo vrednije od istine, s obzirom da ako u njoj nisu odgovori, nisu onda nigde, jer iza nje više ničega i nema. Istina je tu sa nama od početka do kraja života – u istoj meri nezaobilazna i ignorisana, neumoljiva i milosrdna, inspirativna i dosadna, lekovita i smrtonosna. Pa šta se to onda dogadja sa istinom?

Da zasad sklonimo na stranu što nam nije dostupna u celini, unekoliko ipak jeste, i to skromno jeste postavlja mnogobrojna pitanja. Jesmo li mi zaista toliko polivalentni u odnosu na nju? Zašto uopšte imamo problem sa istinom? Zašto je neumorno tražimo i neumorno bežimo od nje? Da li nas ona oslobadja ili okiva? Da li nas leči ili razboljeva? Epistemološka terapija postavlja ovakva pitanja i traži odgovore na njih. No pre nego što ih ovde pokušam ukratko dati, moram da dam jedan kraći uvod.

Epistemološka terapija bi se mogla bukvalno prevesti kao lečenje psihičkih problema razgovorom u kome se dolazi do znanja, ili jednostavnije – „lečenje znanjem“. Na drugoj strani, istina se često pominje kao lekoviti agens ove metode, i to ide dotle da i ja sam ovu metodu, na više mesta, definišem kao „lečenje istinom“. Pa šta je onda tu po sredi? Da li ovaj pristup leči istinom ili znanjem?

Obrazloženje ove dileme ćemo početi podsećanjem na definiciju znanja, koja kaže da je znanje „opravdano istinito verovanje“. Istina je, dakle, nužni uslov da bi nešto bilo znanje, ali očigledno nije i dovoljan. To znači da bez opravdanja i verovanja, istina po sebi ne bi mogla zadovoljiti uslov za ono što zovemo znanje, i to je formalno logički neoborivo. Isto to važi i za verovanje. Jedino opravdanje u tom kontekstu nema smisla ni razmatrati, pošto je uvek vezano ili za istinu ili za verovanje.

Opravdanje, naime, ili opravdava pravu istinu, kada je argumentovano i vodi znanju, ili opravdava verovanje, odnosno neku ličnu istinu, kada je neargumentovano i vodi pseudoznanju. Ovo nemojte brkati sa verom ili verovanjem van konteksta znanja, što ne samo da ne zahteva opravdanje, nego ga opravdanje obesmišljava. Vera u Boga, npr., ako ima opravdanje, onda je ili znanje ili pseudoznanje, ali nije vera.

Po toj definiciji znanja, dakle, ispada da istina može postojati za nas, i da pritom za nju ne moramo imati opravdanje, niti moramo u nju verovati. Nešto kao da mi ispred sebe ugledamo drvo, izreknemo sud da je to drvo, ali nemamo opravdanje i nemamo verovanje da je to drvo!? Kako to formalno logički može biti?

Da bi nešto bilo uočeno kao istina, tome nužno mora prethoditi prihvatanje da je to istina, što je jednako verovanju u to, što je opet jednako posedovanju osvešćenog ili neosvešćenog opravdanja za tu istinu. Prema tome, ne govorimo o opažanju neke informacije, nego informacije koju odredjenim, rečenim ili nerečenim sudom, definišemo kao istinu. Čim je nešto prepoznato kao istina, to nužno uključuje i verovanje i opravdanje, bez obzira da li to osvešćujemo ili ne.

I šta sam vam sad napričao? Kakvu svrhu ima ova igra reči? Zar time ne podrivam sopstvenu teoriju o značaju znanja u rešavanju psihičkih problema?

Da, tako zaista izgleda, ali samo ako stvari posmatramo iz ugla formalne logike. U njoj sve stoji čvrsto i smisleno, medjutim, naša draga psihološka logika, kako sam mnogo puta rekao, ne prati uvek svoju mladju sestru. „Mladju“ zato što je čovek od nastanka bio opremljen psihološkom logikom, da bi kasnije razvio metodu utvrdjivanja istine formalno logičkim putem. E pa u toj psihološkoj logici, mi možemo izreći neki istiniti sud, što podrazumeva da imamo argumentovano opravdanje, ali u to ne moramo nužno verovati. Čak i u slučaju pominjanog drveta, koje fizički postoji pred nama, mi možemo da odbijemo da verujemo u to, ukoliko je to našem biću neprihvatljivo. Šta mislite kakva je situacija tek sa nekim apstraktnim, nevidljivim, neopipljivim predmetima procene istinitosti?

Mislim da ovo ne bi trebalo da vas čudi, pošto je to relativno ordinarna stvar kod nas ljudi. Skoro sam od mog pacijenta čuo jedan vic na račun matematičara, koji ide ovako. U jednoj sobi bez vrata i prozora su se našli eksperimentalni fizičar, teorijski fizičar, i teorijski matematičar. Eksperimentalni fizičar lupka zidove, baca neku lopticu, premerava prostoriju, pokušavajući da nadje izlaz. Teorijski fizičar za to vreme piše neke formule u istoj nameri, a teorijski matematičar ne radi ništa. Na pitanje zašto ništa ne pokušava, on je odgovorio: „zamislimo suprotno, da vrata postoje, i da je ovo sve izmišljen problem.“

Taj teorijski matematičar smo neretko svi mi, kada nam se istina iz ovog ili onog razloga ne dopada. Doduše, to ne biva tako sofisticirano i u cilju razvoja neke nove dimenzije u razmišljanju, ali je skor isti – odbijanje da se poveruje u tu istinu.

Kakav zaključak možemo izvući iz svega ovoga, odnosno kako ovo možemo razumeti u kontekstu našeg pitanja o razlici izmedju istine i znanja? Pratimo li formalnu logiku, istiniti sud, dakle izrečena ili neizrečena, ali osvešćena istina, ne može postojati bez opravdanja i verovanja. Psihološka logika to osporava, i kaže da ljudi mogu imati opravdanje i istinu, ali ne moraju u to verovati. Takvu spoznajnu poziciju ja nazivam razumevanje, za razliku od znanja, koje sadrži i verovanje. Upravo je to razlog zašto je pomirenje izmedju ove dve logike u tom pojmu znanja, koje po svojoj definiciji predstavlja garanciju da će istina u formalno-logičkoj verziji, zaista to i biti. To jest, preko pojma znanja, svaka istinita spoznaja nužno ima opravdanje i verovanje.

Zato je ispravno reći da Epistemološka terapija leči znanjem, kao modelom pokrivanja obe vrste logike, ali i samo istinom, kada je posmatramo u formalno-logičkom smislu. Ovo ujedno objašnjava i zašto mi u ovoj metodi pokušavamo da dodjemo do znanja, jer samo tako možemo biti sigurni da nam psihološka logika neće pomrsiti račun.

Pošto smo ovo razjasnili, dolazimo konačno do teme ovog podnaslova: kako je to istina lekovita? Odgovor bih mogao sažeti u jednom formalno logičkom sledu: problem je sporno pitanje ili zadatak koji čeka rešenje; sporno pitanje ili pitanje uopšte, nastaje kada je neka istina nepoznata; odgovor predstavlja spoznatu istinu, koja je ujedno i rešenje zadatog problema; nalaženjem rešenja, problem prestaje postojati.

Tako bi to izgledalo u nekom očekivanom, logičkom redu, koji počinje problemom, a završava rešenjem, odnosno istinom ili činjenicom. Iza te konkretne istine nema više pitanja koja bi bila smislena, što znači da je istina logički nužan i dovoljan uslov za lečenje svakog problema. Lečenje ovde nije možda pravi termin, jer asocira na bolest, dok u širem kontekstu gledano, svaki problem, ne samo zdravstveni, možemo definisati kao neki bol, pa se tako i istina može videti kao univerzalno rešenje.

„Tek tako“, primetiće možda neko, ne bez ironije. „Doći do istine i to je to!? Sve i da je stvarno saznata, tj. prošla kroz nas i usvojena u biću, kako možete tvrditi da će bol prestati? Jer, rekli ste da je problem bol, da je istina lek, što implicira da bol prestaje? Zar istina ne može da boli, i zar to onda nije problem za sebe?“. „Ne“, repliciram, „reći da je istina problem, u bilo kom smislu, je logički održivo koliko i reći da je problem što trougao nije krug!?“. „Ma pustite vi te logičke igrice, i recite kako bol istine može biti lek za bol problema? Nije li to prosta zamena jednog bola drugim? Ili, ako hoćete, zamena jednog problema, za drugi problem. A da i ne pominjemo mogućnost da ta istina bude bolnija od samog problema koga treba da „izleči“. Ko je tu uopšte na dobitku?“.

Neugodna pitanja, zaista. Srećom, nisu mi strana, najpre zato što ih sam sebi često postavljam. Interesantno je da ih retko čujem uživo od svojih pacijenata i kolega, zašta nalazim bar tri razloga:

  1. „Svetost“ istine kao pojma, gde se „ne bi trebalo mešati“, ukoliko čovek nije siguran da ima prave argumente. Hoću da kažem da se malo ljudi ozbiljno bavilo temom istine, da bi bili spremni da udju u diskusiju oko nečega tako velikog.
  2. Naša stalno vapijuća želja da saznamo istinu, ono što osetimo kao mentalno „golicanje“ kad god neko spomene tu magičnu reč. Izvor ove želje je ono što je Marej nazvao potreba za znanjem ili saznanjem, koja je različitog kvantiteta i kvaliteta kod svih nas, ali nema toga ko je nema. Zato je malo ko spreman da kritički pristupa nečemu tako primamljivom, odnosno da to preispituje.
  3. Spremnost da verujemo u blagodat istine, iako skoro niko ne može osvestiti dubinu tog iskaza. Ne želim time da kažem da je ta vera neautentična, baš suprotno, već samo da se rečima ne može dovoljno opisati, niti na taj način osvestiti. To se po meni može objasniti potrebom bića da živi svoju istinu, kao i da participira u opštoj istini sveta. No, kako je ono nemušto, i govori samo osećajima i osećanjima, samo onaj ko se dobro „zagleda u sebe“ može naći taj neizrecivi osećaj.

Ima tu još nekih manje važnih razloga, no poenta ove male digresije nije u tome da izbegnem odgovor na nezgodna pitanja, već upravo suprotno. Naime, svrha ove digresije je da bude prvi deo tog odgovora. Kako? Pa da je istina simbol za problem i bol, sve ovo prethodno ne bi stajalo. Jeste da smo mi sami kreirali laži, kao vrstu bekstva od istine, i jeste da obilazimo oko istine kao „mačka oko vruće kaše“, ali je to i dalje „kaša“ i mi smo i dalje „mačka“ u toj narodnoj izreci. Naša težnja ka istini ne prestaje od kad postojimo kao vrsta, niti pokazuje znake zamora. Od svakodnevne radoznalosti, preko nesagledivog razvoja svih grana nauke, do ovakvih pokušaja da razumemo sami sebe, sve ukazuje na njenu magnetsku privlačnost za nas. Po kojoj onda logici ovog univerzuma to može biti problem ili bol?

*          *          *

Eto, u toj „svetosti“, privlačnosti, i veri u istinu, koja traje predugo da bi mogla biti bez značaja, ja vidim prvi deo argumentacije u prilog lekovitosti istine. Ona nam, doduše, ne govori kako je to istina lekovita, nego samo da jeste lekovita, ali zato tu nećemo stati. Sad sledi drugi deo argumentacije, preko koga bismo trebali dodatno učvrstiti prethodnu spoznaju istine kao leka, no isto tako i razumeti dinamiku te lekovitosti. Za razliku od prethodne, koja je poetsko-filozofska, ova argumentacija je mnogo prizemnija, da ne kažem životnija, i zato će biti predstavljena kroz jedan od čestih problema sa kojima se ljudi suočavaju – ljubomora.

Neretko imam klijente koji dolaze sa problemom preterane ljubomore. Tu se onda obično pokreću pitanja o „ljubavi“ uopšte, o tome ko koga „više voli“, kome je „više stalo“, ko je „dao više u toj vezi“, ko je „žrtva“, a ko onaj koji „maltretira“, ko je „bolestan“, a ko „normalan“, ko kome šta „duguje“, ko „može da nadje drugog kada god hoće“, i sl.

Iako znam da biste ovo mnogo bolje shvatili kada bih vam predstavio neki konkretan primer iz prakse, verujem da vam ovakve teme nisu strane, ako ne iz vašeg, onda iz iskustva nekog vama bliskog. Elem, razmislite sad o ovome što sam stavio pod znake navoda, i recite mi da li ovde odokativno ima elemenata koji ukazuju na neznanje, pseudoznanje, i negiranje dostupnih istina? Šta kažete? Meni se čini da ima i evo kako ja to vidim.

Neznanje se ovde očituje u bar tri oblika:

  1. Ljudi uglavnom ne znaju da se ispunenje potrebe za ljubavlju, kao i svake druge potrebe (jer ljubav je potreba), ne može lažirati, odnosno to ne može biti sa neadekvatnim objektom, ili u neadekvatnom intenzitetu. Šta to znači? Konkretno, niko ne može tvrditi da nekoga voli, ukoliko taj neko drugi to ne oseća.
  2. Drugo, uobičajeno je da oba partnera žive u neznanju, odnosno uverenju da je moguća bezuslovna ljubav. Tako nečeg nema na ovom svetu. Ostvarenje ove potrebe u svetu ljudi nužno zahteva ispunjenje odredjenih uslova, tj. odredjenu vrstu trgovine. Naime, iako je autentično ispunjenje potrebe za ljubavlju već po sebi vezano za davanje, odnosno radost koju nam ono donosi, uvek postoji onaj deo davanja koji nam nije mio. Taj nemili deo ja nazivam trgovinom, dok se žargonski on naziva kompromisom. Spremnost na takvu trgovinu govori o vrednosti onoga što se na taj način dobija, ili, drugim rečima, pokazuje koliko je nekome stalo do voljenog objekta.
  3. Konačno, neznanje je i verovanje mog pacijenta da kada nešto iskreno misli, da je to dokaz da je to njegova istina. Misliti nešto o nečemu ne znači po sebi ništa, jer su naš razum i um jedini proizvodjači laži u nama. Jedini pravi pokazatelj istine su naše emocije (osećaji takodje, ali nisu tema), jer istina u koju verujemo, dakle naša istina tog trenutka, stoji u pozadini svake prepoznate emocije. Zato emocije nikada ne lažu, što i činjenje po njima uvek nemilosrdno potvrdjuje.

Iz ovih neznanja su proistekla sledeća pseudoznanja:

  1. Većina pratnera veruju da „vole“ jedno drugo, bez obzira što taj drugi to ne oseća kao takvo, ili to bar ne oseća dovoljno. Zbog toga recimo on često veruje da je ona „bezobrazna“, dok ona veruje da je on „bolestan“. Otprilike kao da je ona iz prepune čaše ljubavi izmislila osećanje povredjenosti i besa, kao što je on izmaštao osećanje tuge, strepnje, želje za više topline i posvećenosti, pa seo i iz čiste dosade smislio ljubomoru!? Kako rekoh, mera onoga što neki subjekt oseća kao zadovoljenje potrebe za ljubavlju, ne podleže nijednom drugom parametru do doživljaju koji sam subjekt ima. Prema tome, obostrano uverenje da su oni ti koji „vole“, iako to ostaje bez odgovora u onom drugom, je prazna priča.
  2. Oboje onda po pravilu formiraju pseudoznanje da ga onaj drugi ne voli, pošto neće da prinese žrtvu boginji ljubavi, kojoj oni tako verno služe. Naime, svako od njih veruje da bi taj drugi morao da ga prihvati kao takvog, i tako dokaže svoju ljubav, što jasno dokazuju njihove emocije. Prava istina je da u svakoj trgovini neko bolje prodje, i to diktiraju nemilosrdni zakoni tržišta. Kako? Onaj ko ima prestižniju robu, uvek diktira uslove onome čija ponuda je manje konkuretna. Prevedeno na relaciju izmedju dvoje ljudi, onaj ko je u većoj iznudici, kome više treba, taj mora da „plati“ više, inače gubi.
  3. Isto tako često ljubomorni partner „misli“ da ga taj drugi ne vara, i „misli“ da je da je njegova ljubomora preterana, dok istovremeno tu istu ljubomoru intenzivno oseća!? Neretko, taj ljubomorni isto tako „misli“ da može naći boljeg partnera kad hoće, i nije mu jasno zašto se „ovoliko uzbudjuje“? I gde je tu sad istina, koju njegovo biće prepoznaje kao takvu: u njegovim mislima ili u njegovim osećanjima? Ja nemam dilemu da je u osećanjima, verujem ni vi.

Konačno, ova dinamika izmedju partnera koji su u takvom problemu, obično nije poštedjena ni negiranja dostupnih istina:

  1. Mahom tu nema nikakvih dokaza o prevari, odnodno nema pravog opravdanja za takvo verovanje, ali osećanje preterane ljubomore evidentno negira tu istinu
  2. Uobičajeno oba partnera negiraju evidentnu istinu patnje onog drugog, baveći se samo svojom mukom
  3. Oboje negiraju dostupnu istinu da problem nije „bolesna ljubomora“, niti „bezobrazluk“, već nedostatak ljubavnih emocija, koje dugo traje
  4. Oboje imaju slepu mrlju za vidljivu istinu u kojoj jedno drugome prebacuju ono isto što ni sami nemaju – dovoljno „ljubavi“ za korak ka tom drugom
  5. Ni jedno od njih dvoje neće da vidi istinu da ih i dalje u vezi (ili braku) primarno drži strah, a ne „ljubav“, za koju svako misli da je ima za tog drugog

Sve ovo što partneri uglavnom ne znaju, kao znaju, ili nešto evidentno istinito negiraju, ne može drugačije biti nazvano nego lažima. Jer, koliko god se takvi saznajni deficiti ulepšavali finijim terminima, suština je da ono što nije istina, logički mora biti laž. Ako se u tome slažemo, recite mi šta bi, po vama, mogla biti posledica spoznaje istine u vezi svega toga? Ili konkretnije, šta bismo mogli pretpostaviti da bi se dogodilo kada bi oboje došli do verovanja u sledeće istine:

  1. Taj drugi pati, kao i ja
  2. Niko ne može izmisliti patnju, za nju uvek postoji razlog, odnosno nekakva prava ili lična istina, koja stoji u osnovi toga
  3. Emocije su put do te istine, jer nikada ne lažu, to mogu samo misli
  4. Doživljaj ljubavnog ispunjenja je potpuno do subjekta, bez obzira šta o tome mislio onaj drugi koji kaže da ga „voli“
  5. Ja prebacujem drugome ono što ni sam ne radim
  6. Bezuslovna ljubav ne postoji, mora se dati da bi se primilo
  7. Nema ravnopravnosti u ljubavi, uvek daje više onaj ko „vredi“ manje za onog drugog

Mislite li stvarno da spoznaja ovakvih istina ne bi ništa promenila? I ne samo to, verujete li zaista da ta promena ne bi dovela do razrešenja ove krize, ili, u najmanju ruku, otvorila put za to? Meni lično to deluje nemoguće. Zašto? Mislim da mi nije potreban drugi argument od jednog kratkog testa, koji bih postavio ovako.

Prvo zamislite da ste u koži tih dvoje ljudi. Uživite se u njihovu krizu i njihove „istine“, osetite njihov bol – ljubomoru jednog i strah da ga taj drugi ne voli, pa zatim povredjenost i bes onog drugog, koji se oseća nepravednop napadnutim. Stvorite sliku njihovih svakodnevnih svadja, napetosti u kući, njihovog celokupnog ponašanja. Jeste li? Dobro, sad iščitajte ponovo ove malopredjašnje prave istine i potrudite se da verujete u njih. Uzmite malo vremena, ne žurite..

Ako ste uspeli, pokušajte sada da se vratite u njihovu situaciju, i u posedu ovih pravih istina probajte da zamislite da se osećate i ponašate kao pre ovih spoznaja. Da li bi mogli isto kao ranije da osudjujete jedno drugo, da ne vidite patnju tog drugog, da ne empatišete sa njim, da ne probate razumeti njegove razloge, da ne osvestite vaš doprinos toj krizi, da ne razumete svoju vrednost u toj emocionalnoj trgovini, isl.? Ukoliko ste dosledno sproveli ovaj test, verujem da ste došli do istog zaključka kao i ja. Biti u posedu ovih istina prosto onemogućava tako nešto, odnosno vodi direktnom razrešenju ove krize kao takve.

*          *          *

Eto to je način na koji istina leči, i zašto ja toliko insistiram na istini ili znanju, kako god vam je draže. Medjutim, ako istina leči, što je po meni neupitno, to implicira da se od laži oboljeva. I to je po meni neupitno, ali ima tu jedan problem. Laži su, kao što sam isto rekao, ono što smo izmislili da bi nam život bio lakši, što bi značilo da vode smanjenju bola. Pa kako onda može nešto što smanjuje bol da bude štetno? Da, to jeste logički problem, ali ipak ne toliki kao što izgleda.

Prava istina stvarno može biti veoma gruba za naše uši, da ne kažem bolna, i to toliko da nam se čini da ćemo se razboleti ili umreti. Ovaj primer to unekoliko i pokazuje, no takodje upućuje na još nešto. „Lekovitost“ laži je varka, nešto kao uzimanje Brufena kada imate upalu sinusa, i kao i svaka varka, uvek stoji pretnja da bude otkrivena. Svakodnevno uzimanje Brufena će vam pomoći da ne osetite bol upaljenih sinusa, i vi ćete verovati da je to rešenje, sve dok jednog dana ta infekcija ne bude toliko jaka da on više neće delovati, ili se proširi, pa recimo dobijete upalu mozga. Nekad, doduše, ta upala postaje hronična i osoba živi sa njom bez većih problema, no to je slučaj samo ako je imuni sistem dovoljno jak da tu bolest lokalizuje. Na drugoj strani, ako nisu sinusi problem, nego imate glavobolju zbog meningitisa, taj isti Brufen neće ničim odložiti fatalni ishod.

Razumeli ste da su sinusi figura manje važnih potreba u našem biću, dok je meningitis simbolika dominatnih potreba subjekta. U oba slučaja „lekovitost“ laži je diskutabilna, bilo zato što nosi rizik da prestanu delovati, bilo zato što izvesno vode nesreći i mnogo većem bolu. Istina, pak, vodi kvalitetnom uzročnom lečenju i pravoj šansi da se trajno oslobodite bola. No kako i pravo lečenje nije prijatno, nekad traži operativni zahvat, ili uzimanje „gorkih“ lekova, bol može potrajati. Da, samo što taj bol istine ima kraj i vodi izlečenju, ili, u najgorem slučaju, možete ostati bez ruke, ali nećete izgubiti glavu.

Vezano za sve rečeno, možemo reći da oba ovakva partnera leče glabovolju od meningitisa Brufenom. Ili preciznije, oni pokušavaju novim lažima da leče stare laži: „ja sam osoba koja ovde voli, jer samo ja patim“, „ja sam ta osoba koja je uvek bila uskraćena, jer me drugi ne prihvata kao takvog“, „ja sam ta prevarena osoba, jer ovo nije bio dogovor“, i sl. Time promašuju temu i idu sigurnoj propasti, odnosno kraju svoje veze ili braka i gubitku zadovoljenja potreba za ljubavlju, sigurnošću, pripadanjem. Stanje u kome se nalazi onaj ljubomorni partner govori upravo o tome, o pretnji gubitka nečega što je njemu životno važno. Radikalnim rezovima istine po tkivu laži koje su stvorili i negovali, oni dobijaju pravu šansu da dodju do „zdravog“, i učvrste svoju vezu, ili  da dodju do saznanja da tu nikada nije bilo ničega sem laži, da se razidju i krenu dalje.

Istina, dakle, nije Diznilend, ni zemlja dobrih vila i čarobnjaka, nego „sveto tlo“ na kome svako zdravo seme daje plod. Nekad je to gorki Pelin, nekad slatka smokva, ali nikada pritvorni i jalovi korov laži. Jednom rečju, istina nije i nikada ne može biti simbol za bol, već samo bolni korak na putu do zdravlja.