Poražavajući je fakat da mi ni danas nemamo jedinstvenu definiciju onoga što emocije (osećanja) jesu. Jaspers je apropo toga na jednom mestu rekao: „Sve nerazvijene, nejasne psihičke tvorevine, sve neuhvatljivo i analizi nedostupno naziva se „osećanje“, jednom rečju sve ono što se ne zna kako nazvati“.Zbog toga su u upotrebi različite definicije, od kojih ja smatram da je naprimerenija ona koja emocije odredjuje kaouzbudjena stanja organizma, nastala reakcijom na neku informaciju, koju osoba procenjuje važnom za sebe.
Po značajnom broju autora, kao i po navedenoj definiciji, ispada da su emocije proizvod naših misli, s obzirom da je njihov nastanak vezan za procenu važnosti neke informacije. Medjutim, takva postavka meni nije prihvatljiva, što sam detaljno obrazložio u knjizi Čovek u istini, a ovde ću vas upoznati sa glavnim karakteristikama te kompleksne relacije.
Reći, naime, da misli „prozvode“ emocije mi deluje kao da su razum i um ona fabrika u našem mentalnom prostoru gde se radjaju emocije. To jednostavno ne stoji, s obzirom dase razum i um bave samo kalkulacijama, od proste kauzalnosti neposrednog, do sofisticiranih sudova i zaključaka u apstraktnom. Nema u njima nikakvog života, nikakve energije koja bi mogla iznedriti motivacionu komponentu, što emocije neizostavno poseduju.
Ukoliko bi to ipak bilo tako, ako bi naše misli diktirale naša emocionalna reagovanja na odredjenu infomaciju, mi bi mogli prosto da smislimo neku procenu i takvu bi emociju imali. Na našu žalost, šta god mi mislili i smislili, emotivni doživljaj neće neminovno iz toga slediti. Nekad će emocija pratiti našu svesnu procenu, dok će neretko emotivni doživljaj pratiti neku svoju, nama naizgled nedokučivu logiku. I čim nemamo neizbežnu vezu, dakle nesumnjivu vremensku i logičku uskladjenost misli i emocija, ne možemo ni na koji način održati poziciju da misli kreiraju emocije.
Ovo ne znači da naše misli uopšte ne utiču na naše emocije, ali koliko i na koji način, to je „pitanje za milion dolara“. Hoću reći da bi takva nedvosmisleno utvrdjena istina dovela do revolucije u psihoterapijskom tretmanu raznih psihičkih poremećaja. Kada bismo to izvesno znali, mi bi onda mogli da pronadjemo i izvesno delotvoran pristup kojim bi menjali misli i stvarali dobra osećanja. Jer su misli medijum sa kojim se može precizno komunicirati, koristiti argumente, postići neki dogovor i usaglasiti ih sa realnošću, dok su emocije besćutne, neuhvatljive, nerazumne. Emocije možemo samo osećati u sebi ili u drugima, ali se sa njima ne može debatovati.
Tvorci i sledbenici praktično svih psihoterapijskih škola su poprilično uvereni da njihova teorija daje optimalno znanje o relaciji izmedju emocija i misli, što je i logično, pošto valjda ne bi radili ono u šta ne veruju. Medjutim, kada bi to znanje zaista bilo pravo znanje, onda bi bilo za očekivati da ga svi prihvatimo, pod jedan, a pod dva, to bi značilo da budemo sto posto efikasni u radu. Ne može se, naime, reći da znate da podučavate i onda da za neuspeh uvek okrivite studente. Može, doduše, nekad to biti zaista do studenata, ali to ne može biti uvek spreman razlog.
Prevedeno na teren psihoterapije, to bi značilo da ne možete reći da ste u posedu znanja tog odnosa emocija i misli, i onda ne uspeti da pojasnite osobi da nema razloga da doživljava panični napad pri prelasku nekog mosta, recimo. Ukoliko je to znanje pravo, onda bi ovo moralo biti moguće za skoro sve, a ne da to bude za manje od polovine, kao što sada stoje stvari. Dozvoljavam da takva postignuća skoro nikad nisu ostvariva u jednom razgovoru, no kako to da kod velikog broja ljudi to ne može ni sa više njih, a nekada i nikada? U jednoj rečenici, uspesi i neuspesi, razne škole i metodologije, mnogo rada i muke, sve to govori upravo o našem nedovoljnom znanju o svemu ovome.
* * *
Moje vidjenje uloge naših misli u kreiranju emotivnih doživljaja ne može zaobići naše biće, kao stecište potreba i time centar naše životne energije. Ono je time i apsolutni vladar našeg unutrašnjeg prostora, i po meni jedino logično mesto iz koga mogu nastati emocije (detaljnije o biću možete pročitati u knjizi Čovek u istini). Emocije, dakle, ne mogu nastati ni na jednom drugom mestu, nego samo i isključivo u biću, kao produžetak vektora njegovih nezadovoljenih, zadovoljenih, ugroženih, i osujećenih potreba.
Istina je da je za stvaranje emocija, kako definicija kaže, nužna i procena koja bi odredila neku od tih vrsta dinamike na nivou potreba, ali je izvor tog motivacionog vektora uvek u biću. Ni razum, ni um nisu izvor te energije, nego samo korak u njenom nastajanju. Misli, kao osvešćeni predstavnici te procene, ih ne mogu stvoriti same po sebi, ali mogu uticati na biće da stvori odredjeni emotivni doživljaj, ili da postojeći izmeni.
Kako to sad da misli mogu uticati na to da ih biće stvori, ili da ih promeni, a da opet nisu uzrok njihovog stvaranja? Zar to nije isto, zar uticaj pod kojim nastaje odredjena emocija, makar i posredan, nije jednak uzroku njenog nastanka? E pa nije.
Ako procenimo, recimo, da ćemo izgoreti sa kućom ukoliko ostanemo u njoj, zar to neće stvoriti strah i sledstvenu motivaciju za bekstvo? Da, skoro izvesno hoće, ali ne zato što što je procena sama to učinila, nego zato što je ta procena prihvaćena od strane bića kao njegov najbolji interes, tj. kao zadovoljenje potrebe za opstankom. Ili, drugim rečima, emocija straha i sledstveno bekstvo je dokaz da je biće prihvatilo istinitost procenjene pretnje. Razlog ovom srećnom slučaju je nedvosmislenost poruke koju je biće primilo od strane emocionalnog mozga i razuma, odnosno nesvesna i svesna procena su se poklopile i nije bilo prostora za sumnju u njenu istinitost.
U nekoj drugoj situaciji, medjutim, vaša procena da šef samo radi svoj posao time što vas kritikuje za nešto što niste dobro uradili, ne mora dati takav rezultat. Jeste li sigurni, naime, da će ta razumna procena učiniti da ne osetite ljutnju ili bes? Ili, ako ste u tom istom slučaju zaista bili neodgovorni i dobili zasluženu kaznu, možete li garantovati da posle nećete osećati i krivicu preko svega, iako vam razum i um govore da svaki živ čovek može da pogreši?
Ovaj put mi se čini da je mnogo manje izvesno da će to tako biti – da ćete prosto prihvatiti i kritiku bez uzgrednog besa i kaznu bez dodatnog samokrivljavanja. Upravo mislim da su i bes i krivica verovatnija opcija, što bi značilo da vaš razum i um nisu uspeli da ubede vaše biće u to što zastupaju. I koliko god ispravan bio njihov sud, koliko god nalazio podršku u argumentima, biće to može jednostavno odbiti kao neistinu i proizvesti emocije po istini u koju ono veruje.
O čemu se tu radi?
* * *
Očigledno je da razum i um sa svojim mislima ne mogu biti presudni za kreiranje emotivnih doživljaja, inače bi svaka naša racionalna misao, tj. procena, imala odgovarajuću emotivnu pratnju. Hoću reći da niko ne želi sebi loše i da je velika većina ljudi dovoljno pametna da uoči glupost u nekim svojim intenzivnim neprijatnim doživljavanjima, ali opet ništa ne može da učini protiv toga. Objašnjenje ovog promenljivog odnosa je, po meni, samo jedno – uverljivost koju misli imaju za biće. Ukoliko su dovoljno uverljive, one će u biću dovesti do promene unutrašnje dinamike i sledstvenog emocionalnog doživljaja, ili će postojeći promeniti, ili će jednostavno emocija potpuno izostati. Ako to nije tako, one će ostati da neplodno plutaju u svesti.
A šta to znači da su uverljive za biće? To znači da je biće prihvatilo opravdanje ili argumente za odredjenu istinu, poverovalo je u to, i delovalo sledstveno tome. Ovo možemo formulisati preglednije kroz dva stava:
1. Istinitost za nas predstavlja samo ono što je prihvaćeno u našem biću, odnosno svaka istina, ma koliko evidentna, mora biti uverljiva našem biću.
2. Samo one procene koje su za nas istinite, tj. misli koje imaju taj kvalitet, mogu uticati na naše emocije.
Ova dva stava nas dalje vode zaključku da je merilo delotvornosti istine upravo njen prodor do bića samog, kao i implicitnoj potvrdi da nas pravo znanje, koje podrazumeva opravdanje, istinu i verovanje, ne može ostaviti u nečinjenju.
Zgodno, jel da? Naizgled sam objasnio zašto naše misli nekad deluju na naše emocije, a nekad ne, dok sam ustvari samo jednu nedoumicu zamenio drugom. Rekao sam da ono što je istinito za naše biće čini uslov istinitosti bilo koje naše spoznaje, te da tek time ta istina dovodi do odredjenog činjenja, no ostalo je otvoreno pitanje zašto čak i evidentna istina mora imati potvrdu bića? Zar istini nije dovoljno da bude ono što jeste i da time obezbedi mesto u našoj spoznaji, tj. prihvatanju?
U mnogim slučajevima jeste. Istina gravitacione sile, na primer, nije sporna ni za čije biće, pošto ne znam ni za koga ko je pokušao da hoda po vazduhu ili je čekao da mu kamen bačen u vis padne na glavu. Isto važi i za istine da nas ventilator hladi, vatra greje, da bolje vidimo po danu, nego po mraku, da je svakog čoveka rodila majka, da žaba ne može da se pretvori u princa, itd. Sve ove istine će uglavnom bez problema doći do bića i ono će svoje odluke donositi po njima, tj. uz njihovo uvažavanje.
Medjutim, šta je sa istinom da treba vredno učiti da bi se završio fakultet, ili da briga oko nekog problema neće učiniti da on nestane, niti će pomoći njegovom rešavanju, ili da je šansa da dobijete sedmicu na lotou 1:15.380.937 (0,0000065%), dok je šansa da vas udari grom veća, tj. iznosi 1:625.000. Reklo bi se da i ove poslednje istine ne bi smele biti tema za biće, s obzirom da su isto tako istinite kao i prethodne. Iskustvo nas ipak uči da to nije tako kod velikog broja ljudi.
Mnogi pametni mladi ljudi imaju nakanu da završe fakultet, ali istina da za to moraju da uče ne dopire do njih, jer se ponašaju drugačije. Tako stoje stvari i sa brigom koje se mnogi ne mogu osloboditi, iako je pred njima istina da od toga nema vajde. Na kraju, šta reći o mnogobrojnim igračima lotoa koji delaju kao da im je nedostupna istina skoro nikakve verovatnoća dobitka, i koji se usput retko bave razmatranjem opasnosti od groma, od koga pre mogu stradati nego dobiti željenu sedmicu.
I kako sad to da shvatimo? Po čemu se razlikuju ove dve vrste istina?
* * *
Ako se malo udubimo u temu videćemo da istine iz prve grupe imaju bar dve zajedničke odlike: 1. neupitne su, odnosno nemaju izuzetaka, i 2. biće u njima ne prepoznaje neki svoj interes.
Ove dve odlike su i logički povezane, jer ono što je neupitno pre ili kasnije prestaje da bude naša sfera interesa, čak i ako je taj interes bio prisutan dok nismo potpuno spoznali istinu nepromenljivosti nekog fakta. Tako mi možemo kao deca pokušati da testiramo zakon gravitacije skokom sa drveta i mahanjem rukama, ili toplotu vatre, time što ćemo joj se dovoljno približiti, no pad na zemlju i opekotina ubrzo čine da neizostavno prihvatimo ove istine i odustanemo od interesa da letimo i da se igramo sa vatrom.
Sa drugom grupom istina stvari stoje opozitno – nisu potpuno neupitne i tiču se našeg interesa. Šta to znači? Retko, ali ne i nemoguće, neko može završiti fakultet uz minimum učenja i mnogo sreće, briga iznimno može iznedriti neko moguće rešenje, makar time što će nam neko zbog te brige priteći u pomoć, kao što je tačno da neko nekad i dobije sedmicu na lotou. Ma koliko ovi slučajevi predstavljali raritete, oni su dovoljni da se naše biće za to uhvati. To zrnce istine, ta mrvica mogućeg čini da mi ne prihvatimo planinu dokaza za suprotno, odnosno ono što je mnogo bliže pravoj istini.
Vidimo, dakle, da je i u ovoj grupi zastupljen isti logički princip, samo u obrnutom smeru – činjenica da postoji mikro mogućnost da nešto ne bude kako sila argumenata kaže, otvara prostor za interes bića u tome. I što je taj interes bića veći, to će negiranje neke istine biti veće.
* * *
I ako sada neko primeti da tu onda i ne govorimo o istini, nego o verovatnoći, ja ću vas podsetiti da je apsolutna istina nama nedostupna i da je svaka nama dostupna istina faktički verovatnoća. Naše tvrdnje su samo manje ili više blizu istini predmeta spoznaje, čemu potvrdu možete naći u svakoj iole ozbiljnijoj raspravi o filozofiji nauke. To što neke istine ja zovem neupitnim, kao što je sila gravitacije, samo znači da je po našim saznanjima verovatnoća izuzetka toliko nesignifikantna da nije vredna pomena, ali ne i da je apsolutno nemoguća. Apsolutne kategorije, zapamtite, nisu liga u kojoj naša pamet može igrati.
Prema tome, kad govorimo o istini mi smo uvek u temi verovatnoće, ali je ogromna razlika da li je reč o verovatnoći od 20% ili se mogućnost nekog dogadjaja meri u vremenskoj dimenziji od nekoliko vekova, ili celokupnom trajanju kosmosa, kao što postoje primeri u kvantnoj fizici. Sledstveno, obe grupe istina su verovatno istinite, jedino što je ta verovatnost različita. Iz te verovatnoće, dakle, kao suštine nama dostupne istine, sledi opšteljudski paradoks da čak i kada neka istina zadovoljava kriterijume neupitnosti i izostanka interesa, to ipak neće biti nužan uslov za njeno prihvatanje.
Tačno je, naime, da su obe ove odrednice dovoljan uslov za bezpogovorno prihvatanje odredjene istine, ali ne i nešto iz čega to nužno sledi. Mi smo izgleda duboko svesni (izraz koji ustvari govori da je to u našem nesvesnom) da je reč o verovatnoći svake nama dostupne istine, i to se manifestuje u našoj inherentnoj odlici da sumnjamo. Da li je to upravo ova neosvešćena spoznaja da mi baratamo samo predstavama, ili je to dokaz da negde u nama ipak postoji mogućnost dolaska do istine po sebi, ili možda da imamo neotkrivenu moć da menjamo naizgled nepromenljivo, svakako je sumnja jedna od naših krucijalnih odlika.
Na toj sumnji, tj. verovatnoći drugačijeg, naše biće onda otvara prostor da veruje u svoju istinu. Pa i tamo gde su istine zaista neupitne, i gde te verovatnoće drugačijeg faktički nema, – tipa smrti neke drage osobe ili istine da ćemo i mi umreti, istine da naši planovi ne znače ništa, jer imamo zaista samo sadašnji trenutak, da ne postoji idealno rešenje za bilo šta, i slično – za mnoge ljude to može biti teško prihvatljivo ili pak ostaje neprihvatljivo.
Taj „neverni Toma“ u nama može stvoriti veliki broj psihičkih problema, koji se najpre odražavaju na emocionalno-motivacionom planu i to u raznim formama – od stresnih reakcija, preko varijacija na temu straha, depresije, do agresivnog ponašanja i bolesti zavisnosti. Kasnije, u psihoterapijskom radu na rešavanju tih poremećaja, opet je ključna tema proboj odredjenih istina do bića pacijenta.
Primera radi, možete vi do sudnjeg dana pričati nekoj osobi da nema racionalne osnove za osećanje krivice zbog teške bolesti i smrti bliske osobe, ta istina neće delovati dokle god u njenom biću ne dodje do prihvatanja besmislenosti samookrivljavanja uopšte, i posebno u ovakvom slučaju.
Predugo bi bilo da ovde obrazlažem načine da se do toga dodje, pa ću samo rezimirati da odnos emocija i misli nije prosta matematika, i nikad ne možemo jednostavno reći da misli odredjuju emocije, nego da samo odredjene, za nas istinite misli, mogu uticati na naše emocije i menjati ih.

Autor : Prof.dr Milan Milić