Kontrola emocija je generalno dosta složena tema, i ne samo da je složena, nego je isto toliko i važna, imajući u vidu da su emocije jedan od dva motivaciona elementa u našoj psihi, dakle ono što nas vodi nekom činjenju. Jer, zamislite svet u kome se emocije ne kontrolišu! Ne bi valjalo, složićete se, bar ne za civilizaciju koju poznajemo, tako da se već na samom početku moramo suočiti sa nekim krucijalnim pitanjima.
Prvo i osnovno pitanje pred nama je da li mi imamo sposobnost kontrole svojih emocija? Svi ćete verovatno uglas dati potvrdan odgovor, no da li znate šta zaista znači kontrola emocija? Mislim da veliki broj ljudi pod tim pojmom podrazumeva različite stvari, pa prvo moramo time da se pozabavimo. Šta dakle podrazumeva kontrola emocija?
Ukoliko kontrolu shvatimo kao nadzor i nadgledanje, što bi u kontekstu emocija moglo da se tiče uvida u emocije, njihove osvešćenosti i kontrole njima motivisanog ponašanja, onda možemo govoriti o tome da mi imamo tu sposobnost. Ako, na drugoj strani, pod kontrolom podrazumevamo moć da upravljamo svojim emocionalnim doživljajima u smislu da ih stvaramo i brišemo po našoj svesnoj zamisli, onda to ne stoji. Niko ne može hteti da ne oseća strah, izbrisati tugu, svesno stvoriti osećanja zadovoljstva, uništiti bes u sebi, i sl. To što ponekad uspevamo da modifikujemo ili kreiramo neku emociju nije dokaz da to možemo uvek, već upravo govori u prilog dosadašnjoj priči da je izvor emocija u biću koje neke naše svesne procene prihvati, a neke ne.
Prema tome, emocije nikada neće biti u našoj punoj vlasti, nego nam je uvek dostupna svest o njima, i uglavnom kontrola činjenja i nečinjenja koje oni motivišu. Pa šta se onda zbiva sa tom kontrolom njihove motivacione komponente?
Za ovu funkciju su odgovorne kortikalne strukture velikog mozga, i još specifičnije prefrontalni režanj. Prefrontalni režanj je, po većini istraživanja, ona lokacija u kojoj se vrši najsloženija obrada svih pristiglih informacija, što uključuje prepoznavanje naših osećaja i emocija, ali i inputa koji dolaze od spolja. Kroz obradu svega toga, u ovoj moždanoj strukturi se formiraju najsloženiji obrasci adaptivnog ponašanja, odnosno forme činjenja i nečinjenja.
To implicira da nećemo svakoga ko nas razbesni „ubiti na mestu“, ili verbalno napasti, možda čak nećemo ničim ni pokazati svoj bes, nego ga „progutati“ ili isprazniti na nekom predmetu ili drugoj osobi. Zato u konkretnom slučaju agresivnog ponašanja i kažemo da su kontrolni mehanizmi presudni u ispoljavanju agresije, no to se odnosi i na većinu drugih emocija.
Sve u svemu, pošto očigledno imamo neku kontrolu nad emocijama, ali isto toliko problema sa njom u svakodnevnom životu, logično se nameće tema kvaliteta iste. Ili u formi pitanja: šta bi to bila adekvatna ili zdrava kontrola emocija?
* * *
Adekvatna ili zdrava kontrola emocija, po meni, uključuje četiri koraka:
1. Potpunu osvešćenost emocije – njeno ime i prezime, figurativno rečeno, kao i razumevanje njene psihološke pozadine, odnosno procene koja je dovela do nje
2. Realnu procenu zahteva od spolja – situacije u kojoj se osoba nalazi
3. Uskladjivanje emocije i zahteva od spolja
4. Primereno pokazivanje emocije i delovanje po njoj
Ukoliko ova četiri koraka nisu ispoštovana u potpunosti, ukoliko je neki preskočen ili je manjkav, tada ne možemo govoriti o adekvatnoj ili zdravoj kontroli emocija. Jedinu iznimku nalazim u četvrtom koraku, koji se tiče pokazivanja emocije, pošto je to nužan deo adekvatne kontrole samo kada su emocije vezane za drugu osobu – ljubav, mržnja, bes, divljenje, nežnost, sažaljenje, itd.
Verujem da kod ne malog broja vas ovakvo razumevanje adekvatne kontrole emocija može izazvati odredjenu nevericu. Pre svega, ko će stići svim tim elementima da se bavi kada ga emocija preplavi? Dok se sve to odradi, prodje voz. Da, tako stvarno izgleda, ali samo u našem doživljaju.
Kada bi, naime, to bilo stvarno tako, kako bismo objasnili sposobnost jednog jogina da postigne kompletnu psihičku i telesnu relaksaciju u jednom minutu? Ili, kako bi bilo moguće da jedan virtuoz na violini odmah može da odsvira nešto za šta su mu trebale godine vežbanja? Da, u tome je stvar, u vežbanju. Ono uvek počinje odvojenim koracima, koji se savladavaju jedan po jedan, i vremenom postaju celina u formi automatizma. Tako to biva i sa adekvatnom kontrolom emocija. Onaj ko želi da postigne takvu kontrolu mora biti spreman da disciplinovano radi na tome, da se uči emocionalnoj pismenosti, sve dok ti koraci ne budu sliveni u jedan trenutak.
Dobro, reći će neko, neka su i svi ti koraci nužni, no je li ova podela opravdana? Odnosno, kako praktično odvojiti prva tri koraka, kada deluje da se preklapaju? Zar nije, recimo,treći korak (uskladjivanje emocije i zahteva od spolja) već uključen u prethodna dva koraka? Primera radi, kada prepoznate emociju razočaranja u odnosu na neki neuspeh svog deteta (prvi korak), zar neće u proceni situacije – dete je pored vas (drugi korak), biti automatski uključena i procena da bi pokazivanje moglo uticati poražavajuće na dete, što bi bio ustvari treći korak uskladjivanja?
Iz pojašnejnja prve neodumice, sledi i odgovor na ovu drugu. Dakle, iako brzina kojom se dogadjaju ove procene utiče na to da mi te korake ne doživljavamo odvojeno, to ne znači da oni kao takvi ne postoje. Ili, preciznije, oni moraju da postoje ako govorimo o adekvatnoj kontroli. Uzmimo dati primer jogina, koji se potpuno relaksira samo time što se koncentriše na disanje. Jeste da to deluje kao jedna vrsta aktivnosti, no da bi on uspeo u toj relaksaciji, automatizam fokusa na disanje mora nužno uključivati sve ranije uvežbane korake relaksacije svih mišićnih grupa i dodatnu mentalnu relaksaciju. Ista je stvar i sa adekvatnom kontrolom emocija. Svaki korak mora postojati, bez obzira da li smo ih spojili ili razdvojili, ali je svaki od njih uvek tu.
Konačno, mi adekvatnu kontrolu emocionalne ekspresije uglavnom vezujemo sa realnom procenom date situacije, odnosno sa socijalno prihvatljivim ponašanjem, i to smatramo dovoljnim. Zašto je onda sve ovo potrebno? Zar nije dovoljno iskontrolisati emocionalni naboj, makar on bio neosvešćen, neimenovan, nerazumljen, nepokazan? Prigušiti, potisnuti, zakočiti, kakve veze ima, dokle god držimo emocije u svojoj vlasti i ne iskačemo iz okvira prihvatljivog?E pa nije tako, i to zahteva malo opširnije obrazloženje, kojim ćemo ujedno shvatiti suštinu onoga što adekvatnu ili zdravu kontrolu emocija čini takvom.
* * *
Adekvatna ili zdrava kontrola emocija mora uvažiti činjenicu da su emocijemotivacioni supstrat, odnosno osvešćeni izdanak nezadovoljenih, ugroženih, ili zadovoljenih potreba (obrazloženje u knjizi Čovek u istini). Iz bilo kod od ovih dinamičkih osnova nastale, sve te emocije moraju proći svoj put, koji sam ja nazvao adekvatnom kontrolom, da bi se do kraja realizovao proces zadovoljenja neke potrebe. Iako i adekvatna kontrola pozitivnih emocija može biti problem za neke ljude (i o tome pogledati u knjizi Čovek u istini), ja ću se ovde skoncentrisati na one emocije koje nastaju kao proizvod nezadovoljenih i ugroženih potreba, jer je njihova kontrola mnogo češći problem.
Da bi, dakle, nezadovoljene potrebe bile adekvatno zadovoljene, nužno je da postoji i uvažavanje njihovog motivacionog supstrata u celini, što u suštini jeste adekvatna kontrola emocija. Akcenat je, dakle, na adekvatnosti, pošto potrebe mogu biti zadovoljene i neadekvatno, proističući iz neadekvatne kontrole emocija.
Što se tiče ugroženih potreba, tu se dinamika razlikuje utoliko što tu postoji pretnja da potreba neće biti zadovoljena, da je zadovoljena potreba u opasnosti, ili da je već došlo do nekog gubitka zadovoljenja. No i pored te razlike, opet celokupna dinamika ide u pravcu stvaranja emocije koja mora biti ispraćena da bi se ta pretnja izbegla ili gubitak nadoknadio, što nije ništa drugo nego isto put zadovoljenja potrebe.
Možda vam ovo deluje malo zamršeno ili neuverljivo, pa pogledajmo kako to može izgledati na par primera.
* * *
Zamislite, recimo, situaciju u kojoj je vaš kolega u koga ste imali poverenja, u nekoj raspravi o vašem unapredjenju stao na stranu vaših protivnika.
Prva opcija: osetili ste povredjenost (emotivni doživljaj iz procene da vas odbacuje – ne vrednuje – ne voli, neko koga vi prihvatate – vrednujete – volite) i to pokazali, suočili ga sa tim. U zavisnosti od njegove reakcije vi ste nastavili prijateljstvo, zadovoljavajući potrebu za bliskošću, pripadanjem, druženjem, ili ste prekinuli odnos prijateljstva i zadovoljili svoju potrebu za pravdom i samouvažavanjem.
Druga opcija: osetiliste povredjenost, ali to ničim niste pokazali, već ste to odmah potisnuli, jer vas je jako zabolelo. Zamislimo da ste od tada izbegavali susrete sa njim, nalazeći more i za vas i za njega uverljivih izgovora, da bi posle par meseci vaše prijateljstvo prosto zgasnulo. Motivisani neosvešćenom povredjenošću, prekinuli ste relaciju sa onim ko vas je povredio i zadovoljili svoju potrebu za samouvažavanjem i pravdom. Pritom niste proživeli potisnutu povredjenost, a još manje je on shvatio šta je stvarno u pitanju.
Šta kažete, da li bi rezultat na nivou vaših potreba bio isti u ove dve opcije? Mislim, trebalo bi da bude, s obzirom da su u oba slučaja potrebe zadovoljene, samo je način drugačiji. Jasno vam je ipak da to nije isto, tj. da bi samo prva opcija dovela do kvalitetnog zadovoljenja vaših potreba. Zašto?
Jedina kvalitativna razlika izmedju ove dve opcije je što su u prvoj sve emocije adekvatno iskontrolisane, odnosno osvešćene, doživljene, razumljene, i pokazane u skladu sa zahtevom situacije. Prema tome, očigledno je da samo zadovoljenje potrebe nije po sebi dovoljno, nego je nužno i proživeti odgovarajuće emocije da bi to bilo kvalitetno. Kako to razumeti?
Ja to tumačim na sledeći način. Svaka emocijaprelazi prag svesti i nosi sa sobom odredjeni energetski naboj – motivacioni supstrat. Izvor te energije, tog vektora, jeste u biću i njegovim nezadovoljenim, ugroženim, ili zadovoljenim potrebama, ali se ta energija pretvorila u odredjeni oblik, koji se u svesti prepoznaje kao neka emocija. Tu energiju možemo zamisliti kao vatrenu strelu odapetu ka nekom cilju, odnosno objektu koji jedino može da je ugasi. Da bi mi mogli prepoznati objekt i doživeti to gašenje, mi moramo doživeti i taj plamen – osvestiti i pokazati emociju.
Kako, naime, možemo osvestiti hladno, ako nismo osvestili toplo? Hoću reći da ako mi tu emociju, tu strelu, sklonimo van polja svesti, ona može pogoditi cilj i ugasiti se, ali mi to ne možemo prepoznati dovoljno jasno, jer nam nedostaje finalni signal – svest o tome.Bez tog finalnog signala taj proces gašenja – zadovoljenja potrebe nikada neće biti potpun – adekvatan. Pritom je osvešćenost uvek uslov, dok je pokazivanjeono što je nužno za adekvatnu kontrolu kada se ta emocija tiče druge osobe.
Primera radi, to bi bilo kao da osetite glad, potisnete taj osećaj iz svesti, zaspite i neko vam preko tubusa ubaci u želudac hranljivu smešu koja zadovoljava vašu potrebu za hranom. Niste osvestili glad, niste po tom motivu tražili hranu, našli je i jeli, nego ste se probudili sa punim stomakom. Kako se onda vi osećate? Jeste li vi onda siti kao suprotno od gladni, ili ste napunjeni kao suprotno od prazni? Izgleda isto, ali nije – u prvom slučaju je to adekvatno, a u drugom neadekvatno zadovoljenje.
Ako mi zamerite da ovo sa gladju nije baš prava analogija sa emocijama, evo primera sa emocijom. Recite mi ko će adekvatno zadovoljiti potrebu za osvetom, ako ne osvesti mržnju i ako to ne pokaže osobi koja joj je nanela neko zlo? Hoće li biti dovoljno da Pera Žiki neosvešćeno nanese neki bol iz potrebe za osvetom? Ili čak i da Pera osvešćuje mržnju, hoće li ga zadovoljiti da Žika pati i ne zna da mu je to Pera uradio?
Ili, ko će zaista zadovoljiti svoju potrebu za partnerskom ljubavlju, ako tu svoju ljubav ne osvešćuje i ta voljena osoba to ne zna? Je li dovoljno, recimo, da se neki muškarac pravi da zbog drugarstva čini nekoj „drugarici“ mnogo toga dobrog, i da ona to isto vidi kao drugarstvo? Pa čak i da se dogodi neki „drugarski seks“, hoće li to adekvatno zadovoljiti potrebu? Ne bih rekao.
Ne bih rekao ni da je to drugačije kod emocija radosti, žalosti, lojalnosti, sažaljenja, prezira, besa, brižnosti, nežnosti, zahvalnosti, divljenja, itd. Zaključno, bez osvešćenosti emocije po kojoj nešto radimo, bez te istine u nama, ali i spoznaje te emocije od strane drugih – kada su u taj proces i oni uključeni, svako zadovoljenje će biti manjkavo.
Zaključak
Nažalost, ovi naši mehanizmi kontrole retko isprate sve navedene korake, i verujem da vam je to svima poznato. Skoro da nema čoveka kome se nije „otelo“ neko socijalno neprimereno reagovanje, neka impulsivna reakcija, ili ono što zovemo delovanje „u afektu“. Taj fakat, kao sve dosad rečeno, može stvoriti utisak da je naša mogućnost kontrole emocija, u smislu potpunog vladanja njima, prilično pesimistična. Stoji to, ali stoji i da ta mogućnost, kakva takva, ipak nije malo postignuće, ako zamislimo šta bi bilo da je nema.
Pretpostavljate i sami da bi po našim prirodjenim reakcijama ova civilizacija bila neodrživa. Svaki bes bi u rezultatu bio destrukcija – uništenje objekta, kao što bi svaki strah bio motiv za fizičko bekstvo, dok bi zadovoljstvo koji neki objekt obećava bio motiv da se to uzme odmah i sada bez zadrške. Sva naša pravila bi pala u vodu i nastalo bi rasulo u društvima kakva poznajemo. Prema tome, kakva god bila i koliko god prisutna, kontrola emocija čini mogućim suživot ljudi u složenim uslovima ove civilizacije.
Naravno, sve ovo važi za civilizaciju kao ljudsku tvorevinu, što treba razlikovati od onoga što je svet bez našeg uplitanja. U tom „svetu Boga“, kako ja to zovem, življenje po biću bi činilo daleko harmoničniji svet, nego što je „svet ljudi“ koji čini naše svakodnevicu. Taj potencijalni svet bi bio oslobodjen dobra i zla, koje se i pojavilo sa čovekovim sudjenjem, što je i uslovilo razne zabrane i zakone po kojima se vladamo.
Kada bismo mogli zaboraviti sve što jesmo danas i postati ono što jesmo u svojim bićima, verujem da bi sve bilo mnogo bolje nego sada. Nažalost, to izgleda nemoguće kao slika nekog izgubljenog raja, pa je kontrola emocija (kao govora bića) nužni uslov za opstanak u svetu ljudi.

Autor : Prof.dr Milan Milić